Historijski roman „Kagan Bajan“ vraća čitaoca u rani srednji vijek, kad se Europa dijelila na slavensku i germansku sferu.
Hamza Hamzabegović, objavio novi historijski roman KAGAN BAJAN-VOJSKOVOĐA KOJI JE PREPOLOVIO EUROPU
Neumorni historiograf istraživač povijesti Hamza Hamzabegović oglasio se sa novim projektom, ovaj put historijskim romanom „Kagan Bajan – vojskovođa koji je prepolovio Europu“ koji se nedavno pojavio u izdanju Udruženje za kulturu – Nova svjetlost, Sarajevo.
Portal: Bosana info
https://bosnainfo.ba/…/hamza-hamzabegovic-objavio-novi…/
Autor: Eset Muračević
Eset Muračević
Gigantski roman Hamze Hamzabegovića, poznatog historiografa i istraživača povijesti, oživljava duboke uvide u veoma značajan segment europske povijesti. Impresivno djelo, „Kagan Bajan – vojskovođa koji je prepolovio Europu“, temelji se na dokumentiranim povijesnim izvorima. Autor čitaocu nudi sasvim novu dimenziju povijesti istočne Europe u ranom srednjem vijeku.
Spoj lako čitljivog narativa i predodžbe stvarnih historijskih događaja donosi uzbudljivu i sadržajno bogatu romanesknu priču o nastanku jedne moćne, avarsko-slavenske države – Avarskog kaganata. Čitalac uživa u ovoj zanimljivoj priči s mnogo zaokreta, koja ostavlja jak dojam, ali i pruža mnoštvo spoznaja iz davno proteklih vremena naše zajedničke prošlosti.
U romanu nezavisni historiograf Hamzabegović ponire duboko u svoj novootkriveni prostor avarsko-slavenske države, Avarskog kaganata, u ranom srednjem vijeku. Čitalac pred svojim imaginarnim okom doživljava nastanak ove velike i vojno snažne države. Zadivljuju impozantni prikazi brzog osvajanja prostranstava istočne Europe od strane Avara i Slavena, kojima zapovijeda avarski vojskovođa kagan Bajan.
Može se reći da je ovaj Hamzabegovićev megalomanski istraživački rešerš o Avarskom kaganatu postao snažno argumentirana historijska činjenica. Djelo ostavlja dubok i upečatljiv utisak jer čitaocu pruža značajno književno iskustvo. Ovdje autor, kao usput, objašnjava da je slavizacija istočne Europe odraz društvenog procesa u Avarskom kaganatu, koji ima jasan historijski opseg. Ovaj fenomen, slavizacija istočne Europe, značajno je Hamzabegovićevo otkriće u europskoj historiografiji.
Time je on bitno pomjerio horizont znanja. A pitanje povijesne prošlosti u mnogome utječe na to kako rezonujemo sadašnjost i opažamo budućnost. Zato ovo izuzetno i veoma kompleksno književno ostvarenje možemo uvrstiti u velike romane bosanske književnosti.
Pored kvalitetne naracije o spajanju dobra i zla, Hamzabegoviću uspijeva i sjajna dramatizacija dijaloga koji nose radnju. Opisani su i mučni pregovori Romeja, to jeste Bizantinaca, sa nezasitivim Avarima, čiji prohtjevi i pohlepa kao da nisu imali granice u svojoj gramzivosti.
Glavni i najupečatljiviji lik je svakako kagan Bajan – lukav, dovitljiv, mudar, prefrigan – i u svoju korist sračunat barbarski vojskovođa i političar. Njega u biti ne zanima mnogo danas ono što je rekao jučer. Inače, kad analiziramo junačka i osvajačka djela srednjovjekovnih vojskovođa, obično smo primorani da današnje, europeizirane norme civilnog morala potisnemo u drugi plan.
Roman je sadržajno vrlo čvrst, historiografski precizan, s dobro uravnoteženim balansom narativnog i analitičnog, uprkos složenosti događaja.
„Kagan Bajan – vojskovođa koji je prepolovio Europu“ sjajan je i uzbudljiv roman. Znalački odabrana tema, uz kvalitetnu naraciju te snažnu dramatizaciju dijaloga koji nose radnju, svrstava ovo dinamično štivo u red vrhunskih književnih ostvarenja.
Historijski roman „Kagan Bajan – vojskovođa koji je prepolovio Europu“, izdavač: Udruženje za kulturu – Nova svjetlost, Sarajevo, 2026. ISBN 978-9926-538-30-9, ID 67583238, 302 stranice, format B5 (24 cm), fleksibilne korice.
Osvrt na roman autora Hamze Hamzabegovića Kagan Bajan – vojskovođa koji je prepolovio Europu
Zagubljeno doba u prašumi vremena je iskričavi sjaj i putokaz novim pokoljenjima.
Piše: Milorad Kostić
Milorad Kostić
Mašta je čarobna riječ koja oslikava sjene i daje boju zaboravu. Mašta je i struktura ljudske misli, zaodjenuta u odoru nestvarnosti ili blagog čuđenja. Kakav je čovjek prošlosti? Bili bi bio sličan današnjem ili je posve različiti, možda sputan ili oslobođen, svim onim nitima fiktivne paukove mreže koju društvenim normama nazivamo. Postoji li plemeniti divljak? Možda je i to uobrazilja prethodnog i devetnaestog stoljeća. Može li čovjek prirode voditi ratove? Ako prihvatimo historiju, u njenom pravom značenju, kao specifičnu književnu vrstu, koja ima ozbiljne osobitosti nauke, ostaćemo subjektivno odsječeni povijesnim narativom. Mi praktično promatramo, čitajući kazivanje određenog autora, povijest ne u ogledalu već u viziji historičara koji doslovice krpi srezane dijelove starinskog kaftana. Ne možemo reproducirati prošlost. Možemo samo slagati duhovni mozaik zapisanih činjenica u težnji, ne da naučimo već da prikažemo, iskažemo kakvi su naši preci bili i kakvi smo mi danas. Taj nedostatak čvrstog oslonca u prošlosti dovodi do razigranosti i osebujne fantazije. Tako i nastaje historijski roman, svojevrsni mutant mašte i slobodno obrađenih činjenica. To i nije sve. Unutar te specifične književne vrste imamo historijski roman u užem smislu koji se labavo oslanja na povjesne ličnosti i događaje, kao i savremeni roman sa historijskom pozadinom. Velika tradicija historijskog romana Evrope obuhvaća i takve autore – književne velikane poput: Tekerija, Puškina,Tolstoja, Valtera Skota, Augusta Šenoe, a od savremenijih Šolohova, Solženjicina i do najmodernijih autorica Kejti Kvin i Mišel Moran. Hamzabegovićev roman spada u kvalitetnije historijske fikcije tzv. romane epopeje i po načinu izrade i po sveobuhvatnošću tema. Ne, njegov roman nije u svjetskoj literaturi prvi koji se bavi stepskim narodima. Prije njega bi napomenuli dva klasična remek-djela; roman mađarskog autora Geze Gardonjija (1863-1922) Rob Huna koji govori o grčkom mladiću koji se igrom okolnosti našao u hunskom taboru, stekavši priliku da izbliza upozna taj ratnički narod, te roman slovenačkog autora Frana Saleškog Finžgara (1871-1962) Pod slobodnim suncem. O ovom posljednjem ćemo nešto reći. Roman Pod slobodnim suncem je romantična epopeja o mladiću zvanom Istok koji sticajem okolnosti u jednom prepadu ubija generala Hilvuda (u romanu nazvan Hilbundije, povjesno utemeljena ličnost) magistra milituma romejske vojske i jednog od tri najznačajnija generala cara Justinijana. Druga dvojica su evnuh Narzes i vojskovođa Belizar. U romantičnoj epopeji ovaj prodor Anta postaje trajniji i Istok se susreće u daljem toku radnje sa carem Justinijanom i caricom Teodorom. Finžgar ne ulazi dublje u strukturu pobjede, već se oslanja na tvrdnju da će Carstvo ipak pokleknuti pred slobodoljubivim Slavenima. Roman Hamze Hamzabegovića se na neki način naslanja na ovaj roman, mada tematika je sasvim drugačija i radnja je pomjerena nekoliko decenija kasnije. Već ostarjeli car Justinijan I Veliki (482-565) koga naš autor smatra jednim od najgenijalnijih vladara u povjesti ljudskog roda, našao se u teškoj situaciji. Naime u mladosti je sanjao da obnovi rimsku vlast na Zapadu. Težnja za restauracijom Velikog Carstva bi bila uz kodifikaciju rimskog prava njegov najveći podvig, djelo po kome će ga povjest pamtiti. Sinovac cara Justina I, rimskog nepismenog generala, Justinijan je dobio savršeno obrazovanje. Njegov general Belizar sa lakoćom slama natrulo Kraljevstvo Vandala i upušta se u rat sa Vizigotima, gdje sa promjenjivom srećom uspjeva osvojiti trećinu Iberijskog poluotoka. Međutim rat sa Ostrogotima je druga priča. To je dugotrajan sukob iscrpljujući sa obije strane. Opozivom Belizara, evnuh Narzes u krvavom sukobu koji je trajao dvadesetak godina uspijeva da osvoji Italiju. Razrušena Italija postaje najsiromašnija provincija Romejskog Carstva. Iako je izgradio veliki fortifikacijski sistem na Haemusu car nema više vojske kojom bi napunio postojeće utvrde. Imperijalna politika mu nalaže da pristupi rješenju svog slavnog prethodnika cara Marka Aurelija (121-180) i nađe neko mobilno barbarsko pleme koje bi stupilo u federatske odnose sa starim Carstvom. Izbor je pao na narod Vari, poznatiji u historiji kao Avari ili Obri. I upravo u tom trenutku počinje radnja Hamzabegovićevog romana Kagan Bajan – vojskovođa koji je prepolovio Europu. Avari su bili narod izražene kolektivne svijesti i vjerni čuvari nasljeđa predaka. Kolektivizaciju svijesti najbolje je opisao ruski književnik Aleksandar Serafimovič u svome romanu Gvozdena bujica gdje i govori o narodu koji se od nedefinisane skupine pretvara u moćno i svjesno organizovanu vojsku koja predvodi crvenu revoluciju. Hamzabegović na sličan način opisuje svojevrsnu bujicu seobe ovoga stepskog naroda. Otac sa dva sina, od kojih mlađi će postati moćni kagan Bajan I kreću u seobu u nove zemlje Evrope i dodir sa slavnim Carstvom Romeja. Uporedo sa tim se vodi diplomatska spletka na carskom dvoru. Rimljani ne vole Avare, možda ih mrze jednako kao i njihove prethodnike Hune, samo razlika je velika. Rimljani su ovaj put pozvali Avare da im budu saveznici. Raniji autori povjesnih romana su stavljali barbare u inferiorniji odnos spram Rima. Rim je najljepši cvijet civilizacije, posustao i dekadentan, ali ipak cvijet, a barbari su obične i prolazne skitnice. Hamzabegović polazi od sasvim druge pretpostavke i prvi u svjetskoj literaturi govori o barbarima koji su i organizaciono i misaono na daleko višem nivou od Rimljana. Kaganov vrhovni bog je Tengri. To je plavetno nebo nad nama, vječno i beskrajno. Kagan Bajan nije samo sin svoga oca. On je sin neba koje mu je naklonjeno i dopušta mu da širi svoju vlast po cijeloj zemaljskoj površini. Romeji vjeruju u Boga Čovjeka i mnoštvo zlih demona. Romeji su sujevjerni i teško priznaju očigledne poraze. Romeji su dvolični i dezavujisani. Nespremni i neodgovorni u odbrani svoje države. Sve te slabosti vješto prikrivaju, ali i ne mogu sve skriti pred pronicljivim okom barbara. Bajan se ljuti kad ga Rimljani izjednačavaju sa ostalim barbarima. On ne srlja u krvoprolića, čuva i svoju i protivničku vojsku. U drugom napada na Franke zarobljava njihovog kralja Sigiberta I, koji govori na francuskom a ne na franačkom jednostavne riječi, i koji da bi sačuvao život pristaje na pogodbu o podjeli Europe na dva dijela franačko-romanski i avaro-slavenski. Avari imaju dva superiornija oruđa sa kojim savršeno vladaju i kojima gospodare svijetom. To je uzengija ili stremen, metalna kopča u vidu prstena spuštena na sedlo. Kada uvuče svoje stopalo u nju jahač ostaje stabilan na svome konju. Tako stabilna konjica je dva do tri puta brža i efikasnija u borbi. Drugo oruđe je simbioza. Avarska konjica i slavenska pješadija su nerazdvojna sila koja suvereno gospodari tadašnjom istočnom Evropom. Hamzabegović je detaljno opisao poraz Antikoja ili Anta, koje Avari zbog brojnosti zovu Mravi. Njihova sabraća Sloveni su povlašteni narod Velikog Kaganata, a oni poslušno roblje i sluge te azijske države u Europi. Kroz bogatu galeriju slavenskih ličnosti pratimo nivelaciju tadašnjeg društva. Upečatljivo su prikazani i izvajani junaci romana: Dedimir zvani Dedo, Velijan zvani Velo sa suprugom Danicom, stari Strašimir i Milkon, da samo spomenemo najupečatljive, kao i avarski izaslanici poput tragičnog Targitosa, možda i najvećeg pregovarača kojeg je imala avarska historija. Smrću Justinijana Velikog, dolazi na prijestolje njegov nećak car Justin II (520-578), fanatičan i nesklon diplomatiji. Ne možemo se oteti utisku da upravo njegova bolest i vjerski fanatizam su spasili staro Carstvo. Pored spomenute Danice, Velijanove supruge, opisan je plastično lik carice Elije Sofije, kao i generala Tiberija koji svojom hrabrošću spasava Carstvo i naposljetku postaje car. Prevrtljivi bizantski izaslanik plavokosi Dimitrios spada u one junake romana koji uspjevaju da se održe u tim turbuletnim vremenima više lukavošću nego sposobnošću. Zatim slijedi galerija ličnosti poput kapetana Bože – Boke, i upečatljivih ličnosti poput Dobrete koji na izazovan način govore o ljudskoj snalažljivosti i ljudskim propustima. Glavna ličnost romana kagan Bajan I prikazan je plošno. Ta zamjerka i ne mora biti ozbiljna. Time autor želi prikazati čvrstinu ličnosti glavnog junaka koji tek pred kraj romana pokazuje znake starosti i oronulosti i to sve do iznenadne smrti. Ako je glavni junak ostao u sjenci majstorski izvajanih ličnosti poput lukavog slavenskog para Dede i Vele, ili Apsicha, Taguna, Koda i antskih konvertita u redove višeg društva, njegov sin i nasljednik prikazan je vrlo izazovno. Završetak romana je grandiozno opisana diplomatska borba za grad Sirmium kojega Avari potražuju od Romeja i na kraju ga i dobivaju, da bi jedan požar uništio veličanstveni grad. Valja napomenuti da je Sirmium u starom vijeku imao značaj koji u modernoj povjesti ima London. Rim u mermeru a Sirmium u prekrasnom drvorezu bili su osobitosti poznog Carstva. U ovom romanu grad je prikazan u svojoj posljednjoj dekadenciji, da bi jedan požar učinio više štete gradu nego sve silne vojske koje su ga okupirale. Tvorac moderne avaristike, arheolog i avarolog prof. dr Jovan Kovačević (Pariz, 5. februar 1920 — Beograd, 13. januar 1988), čiji je neposredni učenik čuveni Walter Pohl, u svom djelu Avarski Kaganat zapazio je već davne 1977. godine osnovnu slabost avarskog državnog organizma. Kaganat je zasnovan na azijskoj plemenskoj organizaciji. Naime, vladajući narod zbog manjeg broja pripadnika u odnosu na druge počeo se neprimjetno osipati. Ni simbioza sa Slavenima nije se mogla dugo održati. Anti sve se više stapaju sa Slavenima, a samo manji broj Anta, jedan je vjerno i prikazan u ovome romanu, teži da pređe u sam vrh avarskog društva. Kada je polovinom devetnaestog stoljeća u Novopazarskom sandžaku, posljednji avarski nacionalni supstrat se definitivno stopio sa okolnim življem, niko nije ni primjetio da je veliki dio slavne prošlosti nestao zauvijek. Avara više nema. Nestali su poodavno sa historijske scene a ostao je samo Tengri, to vječno plavo i sveto nebo nad nama. SVESRDNO PREPORUČUJEM OVAJ HISTORIJSKI ROMAN ZA OBJAVLJIVANJE!
U Sarajevu, 8. II 2026. god.
Milorad Kostić, prof. historije i književnik