Globalna disharmonija čovjeka i prirode: Šuma se uništava, a priroda nije u stanju da kompenzira gubitke. Slika je iz prospekta pobornika za očuvanje ekološke stabilnosti//bosliterni.ba
Ekologija i čovjek, Gilgameš je započeo rat protiv prirode//bosliterni.ba
Klimatske promjene postale su tema nad temama u životu današnjih generacija.
Bezobzirnim krčenjem šuma i uništavanjem ostalog zelenila za industrijske potrebe ljudi pustoše cijele geografske površine Zemljinog globusa. Priroda više nema snage da kompenzira gubitke, što postaje globalni problem svima vidljiv. Vrtlog sudbine zloslutno se nadvija iznad naše „Kugle“. Oluje zla uzimaju maha i izmiču ljudskoj kontroli.
Iz tog razloga su borci za očuvanje životne sredine sve glasniji u svojim protestima: Planeta Zemlja je pred ekološkim kolapsom! Ljudi srljaju otvorenih očiju u propast zbog profiterstva! Čovječanstvo je stvorilo uvjete za globalnu katastrofu, užasniju od bilo koje apokalipse!
Ovo zaprepaštujuće viđenje budućnosti s mogućim negativnim posljedicama, te zabrinutost za očuvanje naše genetske populacije potkrijepljuje i čitanje senzacionalističkih vijesti u preuveličanim naslovima.
„Planet Zemlja je pred kataklizmom zbog masovnog krčenja šuma“, „Čovjek vodi rat protiv prirode“, „Klimatske promjene najozbiljnije ugrožavaju naš Planet“, „Zašto je borba za zaštitu prirode društvena borba par excellence?“, „Upozorenje stručnjaka: Mi smo krivi za klimatske promjene, hitno moramo izmijeniti naš stav prema prirodi“, samo su mali dio zlogukih proročanstava iz naslova u novinama i na internetu zadnjih godina.
Prilog priredili: Milorad Kostić i Hamza Hamzabegović
Poremećaji ekosistema nisu samo posljedica nesavjesnog djelovanja čovjeka iz bliže prošlosti. To je historijski proces koji traje već hiljadama godina. Međutim, iz generacije u generaciju taj proces se sve više ubrzava i teritorijalno proširuje. Kao da nema sile koja će ga zaustaviti.
Još je staromezopotamski mudrac Sin-leke-unini ugradio ovu temu u remek-djelo svjetske književnosti „Ep o Gilgamešu“ na prelazu 13. u 12. stoljeće stare ere. Miješajući tradicionalno vjersko s modernistički hereznim, stvorio je Sin-leke-unini uvjerljivu fikciju u kojoj je predočio svojim čitaocima da je uništenje šume veliki grijeh.
Gilgameš knjiga foto
U bosanskohercegovačkoj književnosti temu o Gilgamešu je obradio književnik i povjesni analitičar Hamza Hamzabegović u romanu „Gilgameš koji je tražio besmrtnost“, Planjax komerc, Tešanj, 2022. ISBN 978-9958-34-649-1. U ovoj novoj obradi u obzir je uzeta i historijska pozadina nastanka ovih divnih i uzbudljivih legendi.
Staromezopotamski junak neizmjerne snage, Gilgameš iz grada Uruka, u epu Sin-leke-uninija je zapravo anarhist. U radnji ovog epa Gilgameš i njegov prijatelj Enkidu ruše sve društvene barijere i uništavaju „svako zlo“ koje se, prema njihovoj viziji, nije sviđalo bogu Šamašu, kralju njihovog nebeskog panteona.
Međutim, kralj bogova iz konkurentnog panteona, bog Enlil, postavio je nebesko čudovište Humbabu za čuvara Cedrove šume, tamo negdje daleko u planini. Prema božijoj odredbi boga Enlila zadatak čudovišta je da čuva i sačuva stabla svetog cedra od bilo kakvih šumokradica, a i ostalo zelenilo od brštenja proždrljive stoke.
Čudovište Humbaba ima divovske dimenzije i demonske osobine. Njegov vatreni dah spaljuje ljude i životinje. Od njegovog vriska odjekuje planina, dok se svakom ljudskom biću u blizini ledi krv u žilama, kako lovokradicama tako i šumokradicama.
Nakon dugog vremena gradski oci u Uruku su uvidjali veliku potrebu za drvenom građom. Nestašica drveta osjećala se u cijeloj zemlji Uruk.
Bio je to višestruki izazov za Gilgameša, junaka neizmjerne snage, i njegovog prijatelja Enkidua, brzog čovjeka stepe. Najbitniji zadatak bi bio ispraviti „božiju grešku“, koju je počinio bog Enlil postavivši zloduha za čuvara šume. Ovaj bog je svojom odlukom onemogućio ljudima da se zbrinjavaju drvenom građom za svoje potrebe. Ubistvom diva Humbabe Gilgameš bi stekao vječnu slavu, još bi dokazao da je njegov bog Šamaš važniji od boga Enlila.
Junaci su na kraju ubili strašno čudovište pa su teškom sjekirom neometano nasjekli veliki splav cedrovih trupaca, dovezli ga u Uruk, spasili grad od prijeteće nevolje, a usputno su i sebe obogatili. Poslije toga je posjedovanje sjekire omogućavalo sječu cedrove šume bez ikakve kontrole, straha ili posljedica.
Kada su se nedugo poslije toga kod nebeskih bogova svodili računi, ubistvo čuvara Cedrove planine i sječa svetih cedrova, prema verziji Sin-leke-uninija, bit će uvršteni u neoprostive grijehove. U narednim poglavljima epa dramatizirana je velika patnja ovih junaka zbog strašne kazne koju su im izrekli nebeski bogovi.
U svom epu je Sin-leke-unini na više mjesta nazvao ovo drvo riječima sveti cedar. Ta svetost ga ipak nije zaštitila od ljudske pohlepe. Ispravljanje „Božijih grešaka“ strašno se osvetilo nenadmašnim junacim. Dakle, još onda su ljudi, na prelazu iz 13. u 12. stoljeće stare ere, došli do spoznaje da šume i rastinje štite površinu zemlje od isušivanja.
Kontinuiranim uništavanjem šumskog pokrivača čovjek je nanio Zemljinoj površini nenadoknadivu štetu. Prouzrokovao je opasne poremećaje u prirodi stvorivši ekološku disharmoniju. Poslije toga bi navalio pustinjski duh, kako su se u starini izražavali, te bi nezaštićene površine pretvarao u polupustinju ili u pustinju bez vegetacije.
Kroz stvorenu fikciju zasebnog svijeta, genijalni um Sin-leke-unini, za kojeg se zasigurno zna da je živio oko 1200. godine stare ere, dao je čovjekovim napadima na prirodu ratni karakter.
Ovo bi bilo jedno od najstarijih ukazivanja na to da čovjekovo pohlepno ponašanje uništava životnu sredinu svih živih bića pa i biljaka. Ubistvom božijeg čuvara šume Humbabe i sječom svetih cedrova, anarhist Gilgameš je otpočeo rat protiv prirode. Da li je kod vizionera Sin-leke-uninija Gilgameš prototip čovjeka, nije baš jasno, ali je moguće. Prema tome, nije isključeno da će i čovječanstvo propatiti Gilgamešove muke zbog svog bahatog ponašanja (i zato neće dobiti vječnost).
Današnji „Gilgamešov“ grijeh bi bilo čovjekovo industrijsko korištenje kiseonika iz zraka, koji pripada svima podjednako, ljudima, životinjama i biljkama.
Pojam okoliš, prirodno okruženje ili ekologija obuhvata sva živa bića na Zemlji, pa i čovjeka, te čistu i zdravu sferu u kojoj se živi. Bilo bi to samo jedno od brojnih objašnjenja, ili čak definicija tog pojma.
Zaštitnici prirode, profesionalni ekolozi i entuzijasti, u kritičnom i upozoravajućem tonu okrivljuju čovjeka da svojim konformizmom zagađuje našu zajedničku atmosferu, te rječne i morske vode otpadnim materijama. Postoji opravdani strah da bi industrija, ukoliko se ne stavi pod kontrolu, mogla dovesti do uništenja cjelokupne ljudske populacije, pa i života na Zemlji.
U srednjem vijeku Europe zaštita prirode i okoliša skoro da nije imala nikakvog značaja. Ondašnji teokratski Europljani su smatrali da uravnoteženost svih elemenata, koji čine prirodu zajedno sa svim živim bićima i biljkama, pa i čovjekom, dolazi od volje svemilosnog Boga. Naime, Bog je jednom zauvijek stvorio svijet, koji će takav kakav jeste ostati kroz sva razdoblja do Sudnjeg dana.
Vremenom su uviđali da nešto nije uredu, izgled okoline se mijenjao. Mnoga brda i prigradska prostranstva postajala su golet bez vegetacije, naročito u Sredozemlju. Očito je neograničena sječa šume za ogrev i ostale ljudske potrebe stvarala nesklad između čovjeka i prirode. Počeli su zaključivati da to nije Božija volja već ljudska aktivnost, koja negativno utiče na prirodu i remeti njen normalni razvoj.
Zato su se u ondašnjim javnim proklamacijama, a naročito u umjetničkom izražavanju, mjestimično pojavljivale optužbe da je čovjek neprijatelj prirode, dok je priroda dobijala simboliku svetosti. Čovjekovo ponašanje je izloženo negativnoj kritici, dotle se njegov položaj, kao uzvišenog bića, u mnogome relativizira.
Ramon Llull ili Ramon Ljulj (latinski: Raimundus Lullus) (1232 ili 1235 – 1316) iz Palme de Majorke bio je trubadur, teolog, filozof, matematičar, astronom, djelatnik na polju medicine, alhemičar, misionar, profesionalni pripovjedač, pjesnik i pisac te otac katalonske književnosti. Djelovao je u 13. i u početku 14. stoljeća nove ere, dakle živio je u dubokom srednjem vijeku.
Ovaj nadareni srednjovjekovni polihistor rodio se u Palma de Mallorca, Kraljevstvo Katalonija, zapravo Kruna Aragona, danas u sastavu Španije, gdje je i proveo dio rane mladosti. Putovao je rado i često pa je tako i umro na jednom brodu.
Ondašnji svećenici su do detalja objašnjavali stvaranje svijeta po Božijoj promisli.
Uspješan, obiman i svestran književnik Ramon Llull postaje naučnik pa se u značajnoj mjeri izmiče svećeničkom tutorstva. Približava se onome što se danas obično naziva filozofija prirode (latinski: philosophia naturalis), što bi u ono vrijeme bilo naginjanje hereznim mislima.
Nauka kod Ramona Llulla značila je prije svega: Proučavanje i istraživanje ovosvjetovnog kosmosa. Zanimalo ga je uređenje kosmosa na Zemlji, gdje čovjek živi sa svojim susjedima te ostalim živim bićima i biljkama, ali i međusobna ovisnost njihovog sveukupnog zemaljskog suživota. Univerzum na nebu je za njega druga nauka.
Htio je znati koji su to regulatorski faktori, koje je Svevišnji uspostavio u osvijetljenom prostoru, a koji djeluju na usklađivanje uzajamnog bitisanja ljudi, životinja, biljaka, vode, zraka, atmosfere i ostalog. Koje bi to bile slie što daju sinergiju živom svijetu i klimi. Svoju ljudsku radoznalost pretočio je u pisanu formu. Tako je Ramon Llull postao epohalni španski pa i europski naučnik.
Bio je istraživački zanesen svim onim što čovjek čulno osjeti i umno spozna, recimo ljudski govor i njegova različitost, matematika, književnost, razmišljanje o razmišljanju, objašnjenje Božijeg svijeta na jednoj strani, a ljudskog na drugoj. Sve se to prožima i daje šarolikost svijeta u kojem se živi.
Tako on u svojim skicama i radovima reducira značaj i Boga i čovjeka. Kombinatorično izvodi svoje zaključke, što se zove Llullina umjetnost. Prirodu stavlja ispred čovjeka dajući joj značenje i simboliku svete vile s krilima. Sunce je iznad svega.
Prema njegovoj percepciji vjera i vjerovanje je sposobnost svih ljudi da prosuđuju kroz dar inteligencije. Kako je Svevišnji dao „nama“ pamet, to isto je poklonio i „njima“. Pošto je pamet univerzalno dobro svih ljudi, tako isto bi im i jedna pobožnost trebala biti jednako svojstvena. Pored postojećih razlika, ipak je univerzalnost ljudi vizija Ramona Llulla.
Možda je to razlog što kod Llulla alegorija stabla ima ogroman značaj. Drvo dobija dimenzije svetinje, gdje se fokusira njegova filozofija bitisanja. Svaka žila korjena drži jednu zasebnu nauku. U prenosnom značenju bilo bi to drvo života, ili čak drvo ovozemaljskog svijeta, koje crpi svoju snagu iz brojnih i različitih nauka. Lišće i plodovi su rezultat ljudske spoznaje.
O tome je on raspravljao u djelu Velika umjetnos (Ars magna – Ars generalis ultima), koje je raspodijeljeno u 16 spoznaja kroz alegoriju 16 stabala, recimo Drvo mudrosti, Drvo znanja, Drvo ljubavi i tako dalje. Ramon Llull uvrštava i matematiku u umjetnost pa njegovi radovi iz matematike čine na neki način podlogu moderne kompjuterske nauke.
Ipak je njegovo proučavanje kosmosa na Zemlji ličilo herezi. Dakle, neko se usudio tvrditi da svijet nije uređen onako kako to svećenički stalež objašnjava. Kad je umro genijalni naučnik Ramon Llull, nedugo poslije toga inkvizicija je njegove radove zabranila tvrdeći da je to zloglasna hereza.
Njegovi radovi su i dalje opstali kao spoznaja tajnog znanja među znanstvenicima onog vremena. Za njih je to bila evolucija ljudskih misli. U jednom od narednih stoljeća rehabilitiran je Ramon Llull i u današnjoj Španiji važi kao jedan od velikih naučnika iz prošlosti.
Ako smo dobro razumjeli šta nam naučnik i umjetnik želi kazati, onda bi naredna slika/skica prikazivala viziju ovosvjetskog kosmosa Ramona Llulla iz 1304. ili 1305. godine. Priroda (klima) je prije čovjeka i simbolizira je krilata vila u oblacima koji donose kišu i snijeg, daju dakle klimu. Čovjek zauzima obično mjesto ispred životinja, koje simbolizira lav, a životinje su ispred biljaka i minerala. Politički moćnik je na stepenicama. Sunce sa svojim zrakama dominira iznad svega.
Uzlazne i silazne stepenice (Scala Naturae), što se tumači kao kosmos na Zemlji kako ga vidi Ramon Llull. Slika je javno dobro.
Izvor slike: commons.wikimedia.org/wiki/File: Die_Leiter_des_Auf-_und_Abstiegs.jpg// www.uni-mainz.de/presse/25888.php
Detalj slike na kojem se vidi priroda (klima) čiju svetost simbolizira vila s krilima.
Drvo znanja
