Faris Šačić na mjestu gdje se nekad nalazio Rustem-pašin most.
Mostovi su od najranijih vremena bili mjesta spajanja puteva, komuniciranja i trgovine, da bi kasnije postajali simboli prestiža, arhitekturalnih zanosa i duhovnih ostavština velikih ljudi i država prošlosti. I dok se danas čak dva mosta znamenite osmanske mostogradnje u BiH nalaze na listi Svjetske kulturne baštine UNESCO-a, onaj Stari Most u Mostaru, te Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, jedan, onaj u sarajevskoj okolici, kao da ostaje zaboravljen za vijekove. Nastao u gotovo istom periodu, u nacrtima istih majstora i učenika graditeljstva, sličan svojom izvedbom i svrhom, danas je gotovo zaboravljen.
Kada se spomene Ilidža, mnogima se kao prva asocijacija javi jedan most, i to onaj Rimski most, tihi svjedok prošlih vremena i ovog važnog trgovačkog sjecišta puteva, koji i danas mirno spaja obale rijeke Bosne u njenom gornjem toku. Ali historija ovog kraja krije još jedno fascinantno, a danas gotovo zaboravljeno remek-djelo arhitekture i znamenite osmanske mostogradnje. Ne tako davno, preko nešto šireg toka obližnje rijeke Željeznice, u samom centralnom dijelu Ilidže, uzdizao se Rustem-pašin most. Ovaj most je istovremeno bio sasvim običan prijelaz preko valovite rijeke Željeznice, ali i ključna tačka trgovačkih puteva koji su spajali Dalmaciju s unutrašnjošću Bosne, koji je preko Blažuja i Lužana, vodio sve do Sarajeva, čineći tako prirodan putni pravac još od davnina.
Datum gradnje ovog mosta do danas nije poznat, ali po svemu sudeći seže još u polovinu 16. stoljeća, vrijeme koje su neki historičari pomalo tendenciozno smatrali “zlatnim dobom Sarajeva”, a ime koje stoji iza ove građevine veže se za jednog od najmoćnijih ljudi Osmanskog Carstva, velikog vezira Rustem-pašu, muža prelijepe sultanije Mihrimah i zeta sultana Sulejmana Veličanstvenog. Za razliku od Rimskog mosta, koji se nalazi na istom putnom pravcu, svega par kilometara južnije, i čije hronološke kote nastanka nauka uglavnom smješta između 1530. i 1550. godine, između putovanja dvojice diplomata, Benedikta Kuprešića, koji ga ne pominje i Catarina Zena, koji mu se divi. Ipak, ni jedan, a ni drugi, u svojim rukopisima ne pominju most Rustem-paše. Catarino Zeno navodi kako je prešao rijeku nazvanu Carbenissa, za koju se načelno smatra da se radi o Željeznici, ali pri tome pominje tek most na rijeci Bosni. Vrlo je moguće da je most Rustem-paše u vrijeme prolaska mletačkog diplomate, Catarina Zena, bio još uvijek u pripremi. Ako ćemo pristati na sličnu metodologiju datacije, kao u slučaju Rimskog mosta, onda bismo mogli zaključiti kako most 1550. godine još nije bio izgrađen, dok se krajnja hronološka kota treba tražiti do vremena smrti velikog vezira, 1561. godine. Važno je pri tome imati u vidu da se Brusa-bezistan, Rustem-pašin vakuf u Sarajevu, gradi vjerovatno 1551. godine, te bi gradnju mosta na Željeznici trebalo tražiti vrlo blizu tog datuma.
Damat Rustem-paša nije bio samo politička figura, nego, kako to često i biva sa osmanskim funkcionerima, i neumorni graditelj. Njegov trag, kroz mnoge vakufe širom Carstva, jasno je ucrtan i na prostoru današnje Ilidže. Prema svjedočanstvima, njegov most je imao čak 15 kamenih lukova, što ga čini jednim od najdužih osmanskih mostova ikada izgrađenih na tlu Bosne i Hercegovine. Svojom dužinom i arhitektonskom elegancijom izazivao je divljenje. U osmanskim izvorima Rustem se jasno spominje kao Hrvat, iako njegovo tačno rodno mjesto ostaje predmet rasprave. Najpouzdaniji izvori, posebno savremeni osmanski historiografi Ali i Pečevija, nazivaju ga Hrvatom, vjerovatno zbog jezika kojim je često govorio, a nikako zbog nacionalne pripadnosti kakva u tom periodu nije mogla biti odrednica. Neki historičari su ga smještali u Skadrin, a neki u okolicu Mostara, dok su pojedini, kao Ćiro Truhelka, nedvosmisleno ukazivali na okolicu Sarajeva. Bernardo Navagero, mletački diplomat i suvremenik Rustem-paše, koji je sigurno dobro poznavao porijeklo vezira piše da je iz sela iz okolice Sarajeva. Neki zapisi iz 50-ih godina XVI stoljeća ukazuju da je njegova porodica posjedovala određenu imovinu u sarajevskoj okolici. Značajno je i to da je za vrijeme svog djelovanaj na visoke pozicije postavljao i sebi bliske ljude, čak i po porijeklu, što bi ukazivalo da se jasno sjećao kraja iz kojeg je dolazio. Posebno važna odrednica u lociranju zavičaja osmanskih funkcionera bili su vakufi koje su ovi podizali u mjestima rođenja. Činjenica kako je Rustem-paša najveći dio svojih zadužbina podigao u sarajevskoj okolici, nedvosmisleno upućuje na ovaj trend.
Rustem-paša se isticao kao sposoban politički igrač i vješt spletkar, kako ga hronike tog vremena opisuju, često ga i prekomjerno nesimpatizirajući. Rustem je bio pravi gospodar Osmanskog Carstva u poznoj fazi Sulejmanove vladavine. Navagero u svojim diplomatskim sjećanjima piše da su sva četiri vezira bila „kao jedan“, jer niko nije smio protivrječiti Rustemu. Imao je nevjerovatnu memoriju, bio je marljiv i pristupačan za razgovor, ali i vrlo ohol i vlastoljubiv. Navagero dodaje kako mu je Rustem jedne prilike kazao: “Ja sam prijatelj Mlečana, oni me ne znaju. A poznat će me kad me izgube”. Savremenik Busbecq ga opisuje kao stalno smrknutog čovjeka, koji je svaku svoju riječ smatrao zapovijesti. U svom opisu njegove ličnosti najdalje je 1560. otišao mletački poslanik Marino Cavalle, koji ga naziva čovjekom bez savijesti i razuma. Rustem nije bio veliki vojskovođa, te nije održavao bliske odnose s vojskom, ali je znao kako ostaviti utisak. Rustem-paša se iskazao i kao historičar, ostavivši iza sebe djelo: “Osmanlijska hronika” u kojem je posebno značajan period u kojem zapisuje događaje kojima je sam svjedočio. Bio je osoba svjesna svoje moći i veličine, ali i prolaznosti svijeta u kojem je, kroz mnoge nadarbine nastojao ostaviti svoj trag u svijetu. Osim mosta koji gradi na Željeznici, glavnom južnom prilazu Sarajevu, gradi i veliki han na Ilidži, te Brusa-bezistan na glavnoj sarajevskoj Čaršiji, a prihodi od njega se između ostalog, valjaju koristiti i za održavanje mosta, što nije neobičan pristup za tadašnji sistem vakufa.
Ipak, koliko god veličanstven bio, Rustem-pašin most nije bio imun na protok vremena, kao ni na hirove prirode. Rijeka Željeznica, širokog toga, često je znala pokazati svoju nepredvidivu ćud u godišnjim navalama vodostaja. Plavila je i oštećivala most iznova i iznova. Popravke su bile redovne, ali iscrpljujuće. Mula Mustafa Bašeskija, veliki hroničar sarajevskog kraja, 1775. godine navodi da se trebaju načiniti određene popravke na mostu na Željeznici, vjerovatno nastale usljed poplava. Nešto kasnije, 1780. godine Fejzulah efendija podnosi račune Rustem-pašinog vakufa, te se govori i o popravcima na mostu na Željeznici. Da ovakve popravke nisu mogle trajnije učvrstiti velikog kamenog diva govore i izvještaji da je most bilo potrebno ponovno urediti već početkom naredne decenije. Ilam sarajevskog kadije Numana od jula 1782. godine također govori o potrebi da se izvrše popravke na mostu na Željeznici, čije je svodove u potpunosti zatrpao pijesak, a o tome je izdata i bujruldija Abdulah-paše četiri dana ranije. Očito je kako su popravke i održavanje mosta koji je spajao nesigurne obale Željeznice bile česte i iscrpne duž cijelog 18. stoljeća. Konačan udarac mostu zadat je 1876. godine, u vrijeme izuzetne dinamičnosti, kako na ekonomskom, tako i na socijalnom i političkom planu u Bosni. Te godine, most je zbog ozbiljnih oštećenja najvjerovatnije i zatvoren za značajniji saobraćaj, ali nema podataka da ga je osmanska vlast, suočena sa ustancima i političko-društvenom krizom, ikada u potpunosti renovirala. To potvrđuju i fotografije iz naredne decencije, na kojima se jasno vidi oštećenje ovog mosta, te niz drvenih konstrukcija koje su služile za prelazak. Na fotografijama je vidljivo kako nedostaje i veliki dio kamene ograde, koraluka, koju su sada zamijenile drvene grede. Bio je to zanimljiv pejzaž: moćna građevina u svojoj starosti, pokušava održati funkciju i dostojanstvo kojim je odisala vjekovima.
Tako se može tvrditi kako uslijed političkih nemira, ustaničkih pokreta i općeg slabljenja osmanske vlasti u Bosni, most nikada više nije obnovljen. Austro-Ugarska je dolaskom u zemlju 1878. godine zatekla most u ruševinama, koji je bio tek djelimično iskoristiv. Šta se nakon toga dogodilo s tim kamenim divom za mnoge ostaje zagonetka. Da li su ga nove vlasti jednostavno uklonile? Je li preživio još neko vrijeme, prepušten zubu vremena? Pouzdan odgovor danas je teško tvrditi. Literatura često navodi kako je isti srušen 1888. godine, ali bez dodatnih pojašnjenja. Ipak, jedan nalaz posebno je zanimljiv za dataciju njegovih posljednjih dana.
Još jedno poglavlje ove tihe drame kamenog diva otvoreno je šezdesetih godina 20. stoljeća, odnosno, u proljeće 1962. godine, kada su prilikom kopanja vodovoda, otkriveni dijelovi temelja i kameni fragmenti mosta na njegovoj izvornoj lokaciji, na desnoj strani rijeke, ukazujući pri tom da je Željeznica nekada tekla mnogo više u desnu stranu, nego je to slučaj danas. Ti skromni ostaci tri ruševna luka s desnog prilaza potvrđuju da priča o Rustem-pašinom mostu nije legenda, već stvarna historija, ona koju danas jedva dodirujemo. Prema nalazima, most je bio izgrađen od lošeg kamena, sličnog onom na Plandištu, te osim monumentalnosti nije pokazivao stilski kvalitet izrade detalja, a procjenjuje se da su tačne i brojke o petnaest lukova, čime on uistinu predstavlja jedan od najvećih kamenih mostova izgrađenih za vrijeme osmanske uprave. U iskopavanjima su pronađene i novine od dana 25.12.1887., te literatura pretpostavlja da je most izgubio funkciju i zatrpan je već 1888. godine. Ipak, treba naglasiti da neki regulacioni planovi iz 1908. godine, imaju ucrtan most na istom mjestu, ali nije jasno da li se radi o novom ili starom mostu.
Iako austrougarski stil urbanizacije nije nužno podrazumijevao rušenje zatečenih objekata, imajući u vidu njegovu urušenost, te česte popravke, vrlo je moguće da su strani arhitekti donijeli odluku da se pristupi značajnijoj sanaciji, pa čak i izgradnji novog mosta na istom mjestu. Dataciju za takvo nešto upravo je moguće tražiti neposredno nakon 1888. godine, kada dolazi i do značajnijih izmijena na Rustem-pašinom hanu, koji je izgrađen prekoputa mosta, na lijevoj obali rijeke, na mjestu današnje Stare zgrade Općine, koji je između 1888. i 1908., a najvjerovatnije 1890. godine, kako se vidi i iz nacrta na Planovima Ilidže, doživio značajnu transformaciju. Iako je austrougarska uprava vrlo brzo izgradila dodatne mostove, posebno za željeznički saobraćaj, niže niz rijeku, te pješačku Bronzanu ćupriju, u jednakom razmaku, uz rijeku, vitalnost i važnost mosta na glavnom putnom pravcu se nije umanjila.
Danas, most u svom izvornom obliku ne postoji. Ni jedan njegov luk više ne premošćuje rijeku. Ali u sjećanjima, u pisanim tragovima i ponekoj fotografiji, on opstaje kao simbol jednog vremena kada su ilidžanske doline bile žile kucavice ovog dijela Osmanskog Carstva. Nastao svega par decenija prije slavne ćuprije Mehmed-paše Sokolovića, nastavljajući kontinuitet osmanske mostogradnje, Rustem-pašin most nije ostao, niti opjevan u slavnim sevdalinkama, niti je kakav veliki romansijer u njemu pronašao inspiraciju. Nije ostao ni onako pitom, ni slikovit, da ukrasi rijeku, kako to danas čine mnogi osmanski mostovi preko obližnje Miljacke, u samom cenru grad Sarajeva. Pomalo usamljen, dalek i gotovo zaboravljen, ostao je samo kao rijetka tema lokalne historije, ponosne na svoje naslijeđe. Na mjestu starog Rustem-pašinog mosta danas se nalazi armiranobetonski most kojeg su izgradili savremeni arhitekti, vežući obale na istom mjestu, govoreći u prilog historiji veza i komunikacija, koje, poput vode, vjekovima teku približno istim stazama, na svom putu neminovno prolazeći i kroz Ilidžu. Ipak, priča o Rustem-pašinom mostu nije samo priča o nestaloj građevini. Ona je poziv da se dublje zagledamo u slojeve historije, u tihe tragove koje ostavljaju imperije i u veličinu onih trenutaka koji su oblikovali krajolik Ilidže, a koje su danas vidljive samo pažljivom posmatraču. Možda će upravo takvom, pažljivom posjetiocu upasti u oko kako ulica koja vodi preko novog mosta, u čast ove priče i sjećanja, upravo nosi naziv ulica Rustem-pašina.
R
ekonstrukcija fotografije s kraja XIX st
Rekonstrukicja fotografije mosta s kraja XIX stoljeća
