Najveći revolucioner ljudskog uma, kralj Ehnaton ili faraon Amenophis IV. ili Imen-hetep IV. (1353–1336. stare ere) služio se devizom: Ja, čovjek, a ne Bog.
Slika prikazuje dio kolosalne statue iz hrama bogu Atonu u Kranaku isklesane od kamena pješčara. Nalazi se u Egipatskom muzeju u Kairu, inventarski broj: 49528.
Piše: Hamza Hamzabegović
HERETIK EHNATON I MODELIRANJE BOGA
Ja, čovjke, vladar, određujem tebi, čovječe, sudbinu i dozvaljavam ti da na mom imanju Egipat živiš i radiš, a ne Bog s ljudskim tijelom i životinjskom glavom, kojeg su umjetnici nacrtali na zidu ili isklesali od kamena prema mašti nekog svećenika.
Bio bi ovo politički i revolucionarni program najvećeg heretika svih vremena, egipatskog kralja Ehnatona (1353–1336. stare ere). On važi kao gorostas ljudskog uma.
Za izvjesnu nijansu dao bih prednost ovom velikanu povijesti ispred Charlesa Darwina (1809–1882. nove ere), kojeg zarad njegove genijalne teorije o evoluciji živih bića sad smatramo najvećim revolucionerom ljudskog uma, također nenadmašni naučnik i heretik. I jedan i drugi su s naučnog stanovišta tvrdili da Bog nije stvorio svijet onako kako to svećenici govore. I jedan i drugi, svaki na svoj način, dokazali su da se samo razumom i ljudskim spoznajama može razjasniti istina o životu i smislu društvene zajednice, a ne kroz ideologiju mraka i svećaničkog psihoterora o kazni ili nagradi u zagrobnom svijetu.
Teorije o modeliranju Bogova
Kraljevi ili glavni svećenici su kroz povijest prema svojim vjersko-političkim potrebama modelirali sebi svog Boga u dotičnoj kulturnoj sredini ili u nekom povijesnom razdoblju. Mistificirajući onda njegovu natprirodnu svemoć, modelirani Bog bi imao vrline koje bi odgovarale njihovom konceptu vjere i politike.
Osvoji li neki kralj ili vojskovođa tuđi grad i opljačka ga, onda je to bilo po volji i naređenju njegovog svemoćnog i svemilostivog Boga. Bar su tako objašnjavali agitatori imperijalističke propagande.
Međutim, za oštećenu stranu nije to bio nikakav Bog dobročinitelj, već bog zla. Onda su oni modelirali predstavu mrskog zloduha dajući mu odvratne osobine i ružan izgled demona, vraga, šejtana, sotone i slično.
Pošto bog nema svoje stvarne fizičke veličine, pa ni zloduh, sve te tvrdnje i protivtvrdnje plod su ljudske mašte i dolaze iz govornikovih usta. Prema našem mišljenu, ni bog ni demon nije nikad došao kod nekog kralja ili vojvode da mu naredi da ode i opljačka tuđi grad ili čak državu, već je to on uradio iz svojih pobuda. Takve radnje se mogu objašnjavati kao pozitivne ili negativne odluke, što uglavnom ovisi od govornika. U takvim prilikama se pojmovi kriminal ili oragnizirano razbojništvo svjesno zaobilaze.
Bogovi brojnih staroegipatskih kultova predočavani su na zidnim slikama ili klesani od stijene s ljudskim tijelom i životinjskom glavom; ili obrnuto, s životinjiskim tijelom i ljudskom glavom. Međutim, često je pak egipatski bog imao ljudski oblik, a pored njega bi bio urađen lik faraona, koji je u vjerskoj mitologiji važio kao sin dotičnog boga pa je faraon bio odraz slike i prilike svoga oca, dakle dotičnog boga.
Skoro da su svi egipatski bogovi činili neki sinkretizam, dakle bili su spoj dva ili više božanstava. Zato su dobijali dvostruke ili višestruke složenice za svoje ime.
Stapanjem tih natprirodnih predstava u jedan autoritet, nastao bi novi identitet boga s dodatnim vrlinama. U ovoj mitologiji spoj sinkretizma je mogao nastati i od boga-oca i njegovog sina-faraona.
Paralelno s tim, svećenici svih božijih kultova su stvarali iluzije o svemoći svog boga. Kad ljudi udobrovolje svojim molitvama dotičnog boga, ali i prinošenjem žrtava, pa i velikim darovima hramu te poklonima svećnstvu, onda je njihov bog izuzetno milostiv prema cijelom narodu. On ispunjava sve želje koje ljudi iznose u svom umišljenom ili stvarnom očaju. Egipćani su se molili božijim kipovima ili slikama ili kumirima ispruženih ruku prema njima. Bili su ubijeđeni da će im molitve na ovom svijetu obezbijediti vječni život u zagrobnom svijetu, kojeg su nazivali Amduat, dakle raj.
A egipatski raj, Amduat, posebna je predstava svakog Egipćanina u faranoskom razdoblju. Živopisnom maštom svećenici su stovrili iluzornu predstavu da je Amduat zapravo projicirani Egipat s rijekom Nil i svim ljudima i životinjama u zagorbnom svijetu. Ko ode u raj Amduat, vječno će živjeti, tamo će se susresti sa svojim prijataljima i dobrim ljudima. Pošto zli ljudi neće moći proći Sudnicu na Sudnjem danu, zato u Amduatu vlada vječni mir i spokoj.
U šaroliko predočenoj predstavi o trajnom Amduatu, skoro da je svaki Egipćanin imao pred očima jesnu sliku svog vječnog života. Otprilike, kao i u ovom Egiptu, tako će isto seljak sretno raditi i u onom Egiptu na svojoj njivi, a faraon ovog Egipta opet će biti faraon i u onom Egiptu.
Kroz svoje čvrsto vjerovanje u ponovni život, egipatski čovjek se skoro cijelog svog života pripremao za prelazak u Amduat. Učene su napamet određene molitve, koje su se trebale izgovarati na ključnim mjestima na putu do Sudnice. A u Sudnici, kad dođe na istinu bogu Ozirisu, on mora izložiti cijeli svoj životopis i ni u kom slučaju ne smije zaboraviti da kaže naredno: Nisam ubijao, nisam naređivao da se ubija, nisam dopustio da se gladuje, nikome ništa nažao nisam učinio.
Naravno, takav dobročinitelj se odmah propušta u Amduat, gdje nastavlja da živi svoj vječni život.
(Kod filozofsko-društene analitike smatra se, recimo Jan Assmann, da se smisao ovih zbilja humanih načela više odnosio na žive, što je sažeto u ideologiji maat-principa, dakle u shvatanju pravde, istine i morala u društvu, negoli za mrtve.)
Dakle, stari Egipćanin se svojski pripremao cijeli svoj život za taj odsutni trenutak, kad dođe vrijeme preseljenja, pa su bogatiji gradili sebi predivne grobnice, kojima se sad cijeli svijet divi, kao zamišljenu tranzitnu stanicu na tom putu u Amduat.
Historičari egiptolozi, pa i istraživači povijesti, mnogo su pisali i pišu o takozvanom hereznom razdoblju egipatskog vladarskog para Ehnatona i njegove supruge Nefertiti. Egiptolozi su doba njihove vladavine službeno nazvali Amarna period (njemački: Amarna-Zeit – Vrijeme Amarne). Grad Amarna je bio neko vrijeme glavni grad Egipta, kojeg je neslućenom brzinom podigao i stavio u funkciju kralj Ehnaton za svoje potrebe. Kralj Ehnaton važi kao sposoban, obrazovan, načitan, umišljen i svojeglav tip čovjeka.
Kralj Ehnaton je odrastao u vjersko-političkom ambijentu kad se takozvana „religija svjetla” svojim revolucionarnim vizijama stvarnosti odvajala ili čak suprotstavljala brojnim božijim kultovima i različitom svećeničkom tutorstvu. Govorilo se da su fantazme svećenika apsurd, ljudski razum je svetinja, bistrina uma je pamet, život je moguć samo u svjetlosti.
Značajan broj pristalica vjere svjetla bili su pripadnici vojske. Oni se ujutro poredaju u redove prema istoku, odakle Sunce izlazi, i kad prve zrake padnu na njih, oni uz glasnu molitvu sedam puta padnu na zemlju i ustanu. Pozdravljajući jutarnje Sunce na ovakav način, odavali su počast IZVORU svjetla. Osim toga, bilo je to i iz zdravstvenih razloga preporučljivo gibanje tijela.
Molitvom su se obraćali i podnevnom Suncu, a večernjom molitvom su ispraćali zalazak Sunca izričući ushićene nade da će se ujutro opet pojaviti. Naime, neke legende su govorile da zle sile mogu bez teškoća uništiti sunce tokom noći.
Kad je postao samovladar, kralj Ehnaton je prevazišao „religiju svjetla“ stvarajući „religiju boga Atona“. Dakle, ono što stvara svjetlo na Zemlji, stvora i život, a to je Aton na nebu (ploha Sunca ili disk Sunca).
Tako je nastao spoj, sinkretizam, od dvije vjere. Kao prosvijećen heretik počeo je kralj Ehnaton modelirati novog boga od vidljive nebeske plohe Sunca kao boga Atona. Svoje stavove je dao zapisati na brojnim natpisima i predočiti na još brojnijim reljefima. I upravo sve to fascinira naučnike.
U Ehnatonovim zapisima nigdje nema tvrdnje da mu je došao neki bog, ni u snu ni u javi, s namjerom da mu objašnjava šta jeste, a šta nije. Iz njegovih zapisa jasno proizilazi da je on, kao kralj i vladar, agilan i da on lično interpretira svoje stavove preme nadljudskim silama. I upravo zahvaljujući ovim zapisima, može se pratiti modeliranje jednog od brojnih bogova u povijesti čovječanstva i kroz to nametanje striktnog monoteizma.
Prema tome, Aton bi bio jedini bog iz kojeg dolaze zrake, svjetlo i toplota, što je stvorilo život na Zemlji. Aton je isto i jedini bog koji održava život na Zemlji kroz vrijeme i prostor i neprekidno vrši proces obnavljanja. A život se obnavlja kroz porces rađanja ili izlaska iz jajeta. (Biljni svijet je kod starih Egipćana imao drugačiji status.)
Herezna ideologija kralja Ehnatona bi bila: Aton na nebu stvorio je život na zemlji. Sve što živi, živi zahvaljujući zrakama, svjetlu i toploti, što sve dolaze iz plohe Atona. Ostali bogovi bi bili svećeničke fantazme pa su i nestvarni. Molitve s ispruženim rukama božijim kipovima su beskorisne. Iz tih kipova ili slika, svejedno kako su izrađene ili opisane, ne uzdiže se sveti duh da nagradi pobožnog čovjeka.
Zato se molitve s ispruženim rukama trebaju upućivati njemu, čovjeku, kralju Ehnatonu i njegovim kipovima i njegovom bogu Atonu, bogu Sunca, jedinom istinitom bogu. Jer sudbina ljudi ovisi o njihovoj samilosti. Samo on, kralj Ehnaton i njegov jedini istiniti bog, bog Aton, dozvoljavaju ljudima da žive i rade na zemlji Kemet (Egipat) i niko više. To ne čini nikakav bog s ljudskim tijelom i životinjskom glavom ili neki drugi bog sastavljen od svećenikovih riječi.
Heretičnom kralju Ehnatonu pripisuju se izreka ili politički program: Ja čovjek, a ne Bog. Ja čovjek, kralj, dozvoljavam tebi, čovječe, da živiš i radiš na mom imanju Egipat, a ne bog s ljudskim tijelom i životinjskom glavom. Čovječe, bog na nebu, Aton, daje ti svjetlo, zrake, toplotu i energiju za život. Aton ti omogućava da uzgajaš stoku, da trava raste i ljetina zrije, i ja, kralj, čovjek, a ne bog s ljudiskim tijelom i životinjskom glavom.
Time je otpočela demistifikacija božijih kultova u Egiptu. Pošto su svi bogovi postali nestvarni, a njihova kultna mjesta bespotrebna, tako su armije svećenika najednom označene kao socijalni paraziti egipatskog društava. Državne donacije svećenstvu su izostale. Zbog toga su nastajali ozbiljni konflikti. Ipak nije dolazilo do ratnih eskalacija jer su sve te kultne institucije imale svoja imanja i kakve-takve prihode.
Stavovi Ehnatonovog monoteizma
Neka negiranja u religiji svjetla:
„Religija svjetla je postojala kao nešto što je tajanstveno i misaono zahtjevno o čemu se rado raspravljalo, svačija i ničija vjera. Više su to bile nevezane misli kojima su se negirali ustaljeni stavovi postojeće vjere, ali i sekti:
-negirane su tvrdnje vjernika da postoji mračni zagrobni život u Amduatu;
-negirano je postojanje bogova s ljudskim tijelom i životinjskom glavom;
-negirano je postojanje krilatih i nogatih zmija sa više glava i vratova;
-negirano je da životinje mogu razborito govoriti ljudskim glasom i još mnogo toga.“
(Hamza Hamzabegović: Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju, str. 99)
„Religija u Amarni bila je protivreligija, a ne neka spasiteljska religija. Religije spasa ne žele čovjeka odomaćiti u svijetu, već suprotno tome, hoće da ga otuđe od svijeta tako što apeliraju na vansvjetovno Ja u čovjeku, naime, i na dušu kao transcendentnu suštinu (…). A težnje religije u Amarni su upravo suprotne tome. Čovjek je uključen u svijet i kroz to bude stalno podsjećan na to da i njegova stvorenost ima svjetlosnu i vremensku ovisnost kao i životinjska ili biljna.“ (Jan Assmann: Ägypten. Eine Sinngeschichte, str. 247.)
Podnevna molitva u Amduatu
Međutim, Erik Hornung je u svojim radovima pobio svoje prijašnje tvrdnje, a i prijašnje interpretacije ostalih egiptologa da je Ehnatonova vjera bila antivjera i hereza, ili čak ateizam helenističkog tipa. Prema njegovom revidiranom tumačenju Ehnatonova vjera je imala karakter svake molitvene religije. Vjernici su bili obavezni da se tri puta na dan obraćaju bogu Atonu u grupi ili pojedinačno. (Erik Hornung:Echnaton. Die Religion des Lichts, str. 52 ff.)
Slika prikazuje zamišljenu podnevnu molitvu vlasnika grobnice u Amduatu, dakle u raju.
Navodimo neka argumentiranja vjere u boga Atona:
„-život je moguć samo u svjetlosnom prostoru;
-van svjetlosti nikakav život nije moguć;
-smrt je za ljude konačnost kao i kod ostalih živih bića;
-poslije smrti nema nikakvog drugog života;
-Aton na nebu Stvoritelj je svijeta na Zemlji;
-Aton na nebu nije ni muško ni žensko, Aton je samo bog;
-bog Aton na nebu iz sebe šalje zrake, svjetlosti, toplotu i hladnoću;
-bog Aton održava i regulira svijet na zemlji;
-samo je Aton na nebu savršen i istinit bog, sve ostalo su lažni bogovi;
-bog Aton je sam sebe stvorio, on je vječan i nikad neće nestati.
Aton je dakle vidljiv Sunčev disk na nebu, a kralj Ehnaton je njegov stvarni sin jedinak na Zemlji. Bog Aton je poklonio svijet sinu Ehnatonu (…).“ (Hamza Hamzabegović: Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju, str. 100.)
Ehnatonva „Velika Himna Atonu“, mali isječci:
Tvoj izlazak na horizontu neba savršenstvo je ljepote, živi Atone, početku življenja. Kad se ukažeš na rubu istočnog neba, čitav svijet ispuniš svojom ljepotom (…).
Ti zađeš na zapadnom horizontu, a svijet osta u mraku, u stanju smrti. Svi spavaju u svojim sobičcima umotanih glava, jedno oko ne vidi ono drugo. Da im se pokrade njihov imetak ispod glava, ni primijetili ne bi (…).
Ujutro si izašao na horizontu i sijaš kao Aton dana, rastjeraš tamu, poklanjaš svoje zrake. Obje Zemlje su u svakodnevnom slavlju. (Jan Assmann: Ägyptische Hymnen und Gebete, Artemis Verlag, Zürich und München 1975., himna 92.)
Ehnaton kao propovjednik
Ehnaton kao propovjednik, navodimo jedan od njegovih zapisa:
Blago li se samo onome ko pažljivo sluša moje pouke jer su bitne u životu. Dobro će proći svako onaj koji god svoj pogled stalno i budno usmjerava prema Atonu. Svako je poslušan ko sluša moje pouke, moje srce je zadovoljno sa svakim zadatkom kojeg si ti za mene izvršio. Kralj stane samo protiv onoga ko neće ništa da zna o njegovim poukama, ali nagrađuje onoga ko njegove savršene i za život bitne pouke spozna, koji ih čuje i prema njima djeluje.
(Christian Jacq: Nofretete und Echnaton, str. 146.)
Ehnaton drži propovijedi, figura je visoka 12 cm, Egipatiski muzej Berlin, inventarski broj: 21835
Literatura:
Giorgio Agnese, Maurizio Re: Das antike Ägypten: Kunst und Archäologie im Land der Pharaonen, White Star Verlag, Mailand 2012. ISBN 978-3-86726-197-5
Jan Assmann: Ägypten: Eine Sinngeschichte, FISCHER Taschenbuch, Frankfurt am Main 1999. ISBN-13: 978-3596142675
Hamza Hamzabegović: Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju, Planjaks komerc, Tešanj 2017. ISBN 978-9958-34-263-9
Erik Hornung: Echnaton. Die Religion des Lichts, Patmos Verlagsgruppe, Düsseldorf 2003. ISBN-13: 978-3491690769
Staatlichen Museen zu Berlin Preußischer Kulturbesitz (Autor): Im Licht von Amarna: 100 Jahre Fund der Nofretete, Michael Imhof Verlag, Petersberg 2012. ISBN: 9783865688422
Christian Tietze: Amarna: Lebensräume – Lebensbilder – Weltbilder, Universitätsverlag, Potsdam 2008. ISBN: 978-3940793270
Modeliranje bogova u slici i riječi kroz povijest
Re-Harakhte
Ra(Re)-Harakhte – Re-Horus – bog Sunce-Sokol, zapravo Sunce u jutarnjim satima, prikazan je bog s ljudskim tijelom i životinjskom glavom, na kojoj nosi Sunce. Zmija ureus, egipatska kobra, simbol vladarske nadmoći, čuva disk Sunca i nosača. Vidi se i modeliran bikov rep, ostatak prijašnjeg šamanskog čarobnjaštva.
Egipatska kraljica Hatšepsut
Egipatska kraljica Hatšepsut vladala je od ca. 1473. do1458. godine stare ere, datiranje vladavine je nesigurno. Sfinga kraljice Hatšepsut s njenom glavom i tijelom lavice kroz sinkretizam ulijeva božanstveno strahopoštovanje kod podanika. A kod današnjih ljudi, naročito kod umjetnika, izaziva ovakvo prvorazredno djelo u staroegipatskoj umjetnosti čuđenje i divljenje.
Sfinga kraljice Hatšepsut teška je oko 6.700 kg, visina je 1,64 m, dužina 3,43 m, inventarski broj 31.3.166, mjeso čuvanja je The Metropolitan Museum of Art of New York City.
Bog Aton Ehnaton Nefertiti Meritaton
Bog Aton, disk Sunca na nebu, odašilje iz sebe zrake koje na kraju imaju zamišljene i modelirane šačice i kojima bog Aton miluje kraljevu porodicu: Ehanton, Neferiti i najstarija kćerka Meritaton. Bog Aton predočen je okrugao i sa zmijom ureus. U Amarna periodu nastala je i posebna egipatska umjetnost, gdje su likovi izduženi i izvitopereni. Kao iskren heretik Ehnaton kaže da je to on sve uradio, odnosno dao nalog da se sve uradi prema njegovoj zamisli, a ne prema naređenjima nekakvog baga, pa ni Atona.
Stela transcendentnosti: Ehnaton se moli bogu Atonu, a bog Aton mu uzvraća nagradom u obliku zraka, svjetlosti i toplote, što je stvorilo život na Zemlji. Egipatski muzej Kario, inventarski broj: TR 30.10.15.
Četverostruki Ramzes II. Veliki
Ramzes II. Veliki (od 1279. do 1213. stare ere) tvrdio je za sebe da je živi bog na zemlji, što su njegovi podanici vjerovatno i poštovali. Hram Abu Simbel krasi četverostruki bog Ramzes. Četiri kolosalne faraonove skulpture visoke između 19 i 20 metara klesane su na licu mjesta od žive stijene. Hram Ramzesa II. Velikog ubraja se među najznačajnija remekdjela u staroegipatskoj umjetnosti. Imena impozantnih sjedećih kipova od sjevera prema jugu su: „Ramzes – Amonov miljenik“, „Ramzes – Atumov miljenik“, „Ramzes – Vladarsko Sunce“ i „Ramzes – Vladar Obiju Zemalja“. U 31. godini vladavine Ramzesa II. zadesio je jug Egipta težak zemljotres, kad je pao gornji dio figure „Ramzes – Vladarsko Sunce“. To otprilike i danas leži tako.
Vremenom se izgubilo slikovito predočavanje božanstava. Onda su značajni ljudi govorili, ili oni koji su to sebi umišljali, da su se susretali s određenim bogom, čije su povjerenje svojim velikim djelima zadobili. Prema takvom mezopotamskom vjerovanju obični ljudi ne mogu nikad ovozemaljskim očima vidjeti boga. A zapisi su se vršili uglavnom prema svjedočanstvima kralja ili velikog svećenika, vaoma često u vjersko-političke svrhe. Ovako modelirani bogovi skoro da i nemaju lika već samo božiju svemoć, kojom svesrdno pomažu svom odabranom miljeniku i njegovim pristalicama, a one druge nemilosrdno kažnjavaju. Mnogo ovakvih kvalitetnih zapisa potiče iz Mezoptamije. A ko nije vjerovao u to, imao je teških problema s čuvarima vjere i sistema.
Cilindrični valjak, Kyros II. Veliki
Perzijski veliki kralj Kyros II. Velik ili Kir II. Veliki vladao je od ca. 559. pa do 530. godine stare ere. On je na takozvanom cilindričnom valjku dao zapisati svoj život i junačke podvige. U cilindričnom zapisu se posebno ističe osvajanje tadašnje metropole Babilon (Babil) 539. godine stare ere, i to uz ličnu saglasnost boga Marduka.
Bez obzira na sve, zapis na Kyrosovom valjku smatra se i prvim dokumentom u kojem se naglašavaju ljudska prava. Naime, poslije osvajanja države Babilon on je izvršio amnestiju svih zarobljanika, a i prije dovedenog roblja te je ukinuo i robovlasnički sistem. Bar je tako zapisano. To ju u drugim povijesnim izvorima još jasnije dokumentirano.
Neki odlomci iz teksta Kyrosovog cilindra, u originalu kraljevo ime glasi Kuruš:
U svojoj samilosti promatrao je on (Marduk) svaku zemlju pretražujući temeljno, a onda po želji svoga srca odabra i rukom dohvati jednog pravednog kralja. Kuruš, kralj iz grada Anšan, pozvan je i određen za kralja sveukupnog svemira pa je njegovo ime objavljeno (…).
Da krene za njegov grad Babil, naredi on (Marduk) njemu (Kyrosu) pa ga usmjeri tim putem, te je i on (Marduk) išao pored njega (Kyrosa) kao prijatelj i drug. Njegove (Kyrosove) brojne trupe, čiji se broj ne može odrediti kao ni {…količina} vode neke rijeke, istodobno su išle pored njega opasane oružjem.
Ja sam Kuruš, kralj svijeta, veliki kralj, silan kralj, kralj od Babila, kralj zemlje Sumer i Akkad, kralj četiri svjetske oblasti (…).
Stanovnicima Babila, kojima je on (Nabonid) protiv volj{e bog}ova nabio jaram, što nije bilo uredu jer su kulučili, skinuo sam jaram i dozvolio sam im da se oporave od iscrpljenosti. Moja {dobra dje}la obradovaše Marduka (…).
(Hamza Hamzabegović: Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju, str. 148. ff, podaci o porijeklu teksta str. 150.)
Flavius Josephus
Flavius Josephus ili Josip Flavije (37 – 100/103. nove ere) bio je savjetnki za vjerska pitanja kod rimskog cara Vespazijana (69 – 79). Josephus je dva puta modelirao Boga. Stvorio je predstavu da postoji samo jedan Bog za sve ljude. Taj Bog je samo Bog bez ikakvog drugog imene ili bilo kakve ovozemaljske osobine. Kad se poštuje samo jedan Bog, bar je tako ubjeđivao i sebe i druge, lokalni bogovi postaju beznačjani i time se međureligijske tenzije gube same od sebe. Bio bi to apsolutni monoteizam, dakle vjera u samo jednog Boga. Koju godinu kasnije, očito po staroegipatskom uzoru, predstava njegovog Boga dobila je sina po imenu Isus Krist. Od toga je nastalo u prvobitnom kršćanstu takozvano Sveto Dvojstvo ili arijanstvo, snažna monoteistička religija. Narednih decenija i stoljeća razvile su se od takve predstave, Bog Otac i Bog Sin, brojne vjersko-političke sekte, koje su sebi uzimale paradržavnu autonomiju.
Konstantin I. Veliki