Hamza Hamzabegović//bosliterni.ba
Piše: Hamza Hamzabegović
S a d r ž a j
Uvod u ovaj tekst
Neka opšta razmatranja o početku Slavena
Konstantin VII. Porfirogenet i njegovo frizirano djelo
Avarski Kaganat je poželjna podloga znanja
Kraljevina Mađarska
Mađarski kralj Koloman
Mađarski kralj Bela II. Slijepi
NASTANAK GEOGRAFSKOG PROSTORA BOSNA
Uvod u ovaj tekst
NASTANAK BOSNE u vremenu i prostoru je veoma kompleksno pitanje koje dosad nije na prihvatljiv način razjašnjeno, uglavnom zbog političkih turbulencija i antibosaskog stava konstitutivnih fašista. Naime, državni stručnjaci objašnjavaju da u Bosni nikad nije bilo Bosanaca, što je pak obično ispiranje pameti ljudima.
Svakako da je bilo vremena kad nije bilo nikakvih Slavena, pa ni Južnih, a kamoli njihovih današnjih naziva. To ne bi bilo strašno jer se to isto može reći i za Germane ili neke druge narode.
Međutim, prokletstvo Bosne, Bosanaca i bosanstva je u tome što konstitutivni vlastodržci, dakle sunitski monoteisti i ortodoksni monoteisti i katolički monoteisti, žele našu zajedničku državu da raskinu na vjerske distrikte. U svojim antibosanskim doktrinama njihovi stručnjaci za obmanu ljudi složno tvrde da herezna Bosna nikad nije postojala kao država.
Uprkos očitog neskladu kod antibosanske nauke, nije bilo Bosanaca u Bosni – nije bilo ni Bosne ni Bosanaca, ipak je to za fašiste dovoljan razlog da traže načina kako bi u petokolonaškom stilu podijelili Bosnu.
Da li će pak doći do takvog scenarija, da se Bosna raskine na tri vjerska distrikta, ne ovisi ni od Bosanaca ni od antibosanaca, već od međunarodnog visokog predstavnika, koji u hipotetičnom poređenju djeluje kao div Gulliver u zemlji nesložnih Liliputanaca. Zarad njegove nadljudske snage u Bosni se stanje ne može pogoršati, ali ni poboljšati. Tako Bosanci i dalje ostaju izloženi fašističkoj diskriminaciji bez političkih prava na prakticiranje građanske politike u svojoj zemlji niti im se pruža mogućnosti da oblikuju civilnu državu s mnogo radnih mjesta.
Pošto jedan Bosanac baš i ne vjeruje u Boga kako to nalažu propisi vlastodržaca, a još manje u riječi njihovih svećenika ili državnih povjesničara, zato on i ne može ući u politiku. On tu nema nikakve šanse, čak nema ni teorije da bi se eventualno prokrao kroz šumu fašističkih paragrafa u taj imaginarni prostor.
Naredni članak bi trebao ovu dilemu o postojanju srednjovjekovne Bosne u potpunosti riješiti. Građani Bosne, dakle Bosanke i Bosanci, mogu biti sigurni da je srednjovjekovna Bosna postojala kao Banovina i Kraljevina i da su u njoj živjeli stari Bosanci. Najupečatljivije svjedočanstvo srednjovjekovnog bosanstva su stećci. Uz to dolaze povelje i ostali dokumenti bosanskih vladara.
Neka opšta razmatranja o početku Slavena
Potrebno bi bilo da se nešto zna i o prošlosti Slavena, naime Bosanci su ili jednako Južni Slaveni kao i ostali ili jednako nisu.
Zbog mnogih umetnutih krivotvorina iz vjersko-političkih razloga, ne može se reći kad su nastali današnji nazivi Južnih Slavene, a ni ostalih. Ovi nazivi se ne pojavljuju u autentičnim povijesnim izvorima iz ranog srednjeg vijeka. Za primjer se navode franačke kronike.
A ako je u kasnijim razdobljima u nekom od autentičnih djela prilikom prevođenja ili prepisivanja vršena bilo kakva intervencija radi prilagodbe novom znanju, takozvano friziranje, onda to djelo gubi mnogo od svoje autentičnosti. Intervencije su često činjene u 16., 17., pa i u ranijim ili kasnijim stoljećima. Zbog brojnih krivotvorina još će dugo povijest Slavena zaokupljati pažnju istraživača. Ipak Slaveni naseljavaju više od pola Europe i značajan dio Azije.
Konstantin VII. Porfirogenet i njegovo frizirano djelo
Najpoznatiji tekst, koji je žrtva ovog prilagođavanja „savremenom“ znanju, bilo je djelo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (913 – 959) De administrando imperio (O upravljanju carstvom).
Car Konstantin VII. Porfirogenet došao je na vlast kao dijete te su za njega upravljali drugi skoro do pred kraj njegove duge vladavine. Car se pak posvetio istraživanju povijseti i društva, ali i proučavanju svega i svačeka, naravno i pisanju. Ono što se desilo u njegovom vremenu, prihvata se kao prilično pouzdano, dok se sve drugo uglavnom odbacuje.
Car Konstantin VII. je sastavio „De administrando imperio“ između 948. i 952. godine. Na jednom mjestu je napisao: „Mom vlastitom sinu Romanu“. (Car Roman(os) II. valdao je od 959. do 963. godine.) U poglavlju „O upravljanju državom i različitim narodima“ car Konstantin VII. je opisao navodno sve narode koji su živjeli u susjedstvu Bizantskog Carstva, pa i one malo dalje.
Ove informacije su djelimično važne, ali su prilično nesigurne ili čak pogrešne. Tu se nalaze i podaci o Južnim Slavenima na Balkanu, s njihovim današnjim nazivima, njihovim seobama pod tim istim imenom, uz tačan naziv geografskog prostora gdje su prije boravili. Ovako precizno iznošenje podataka začuđuje. Međutim, stvar se još više zakomplicirala time što arheologija ništa od ovog nije potvrdila.
Uz to dolaze i konstatacije savremenih istraživača ranog srednjeg vijeka. Austrijski medievalist i avarist svjetskog ranga Walter Pohl: „Nije bilo nikakve seobe Slavena u ranom srednjem vijeku“ (a ni kasnije). Isto ni dr Željko Fajfrić ne piše ni o kakvoj seobi Slavena ili Slovena, već o ratnim invazijama Avara i Slavena na Balkan i očajničke borbe bizantskih ili vizantijskih careva za spašavanje Carstva i teritorija. Moja malenkost, Hamza Hamzabegović, zaključuje: „U ranom srednjem vijeku do daleko iza 10. stoljeća nije bilo nikakvih današnjih naziva Slavena, ni kod Južnih ni kod Zapadnih niti kod Istočnih“.
Prema tome, car Konstantin VII. Porfirogenet nije mogao ništa od toga znati. Neko je u njegov tekst umetnuo svoje „savremeno“ znanje.
I samo djelo „De administrando imperio“ također ima svoju povijest. Poznati prepis s kraja 11. stoljeća naručio je bizantski car suvladar, car Jovan Duka (1059 – 1088), a prepis je uradio njegov sekretar Mihailo. Bizantsko Carsvo je padom pod Turski Sultanat (maj 1453.) propalo. Ovo književno djelo je nekim čudom sačuvano. Naredni prepis ovog djela sačinio je Grk po imenu Antonios Eparhus (1491–1571) na otoku Krfu 1509. godine, na samom početku svoje značjane umjetničke i naučne karijere, dakle za vrijem turske vladavine. Antonios Eparhus (Antonios Eparchos) postao je profesionalni vojnik i u 1537. godini je prešao/emigrirao u Veneciju, gdje je važio kao značajan naučnik svog vremena.
Jedan manuskript ovog prepisa dospio je iz Italije u Francusku pa u Holandiju. Otprilike stotinjak godina kasnije, Johannes Meursius (ili Jan van Meurs ili Jan de Moeurs) (1579 – 1639), jedan od veoma produktivnih nizozemskih naučnika i prevoditelja s grčkog na latinski, preveo je ovo djelo 1611. godine dajući mu naslov: „Constantini Imperatoris Porphyrogeniti, De Administrando Imperio Ad Romanvm F.“ Iz ovog latinskog prevoda proširilo se današnje znanje iz tog sadržaja.
Walter Pohl naginje mišljenju da je eventualno Johannes Meursius umetnuo svoje znanje o Slavenima i još mnogo toga. Međutim, nije isključena ni mogućnost, zbog netačnih geografskih podataka po Europi, da je to djelo frizirao Antonios Eparhus.
Dakle, podaci o Južnim Salvenima iz ovog djela su nepouzdani i nevažni. Međutim, samo djelo se ne smije odbaciti jer prenosi srednjovjekovnu atmosferu, a i značjane informacije o Bizantskom Carstvu.
Mi za naše potrebe imamo dovoljno autentičnih kronika iz tih vremena za crpljenje pouzdanog znanje, recimo franačke, bizantske, langobardske, bugarske ili slično. Ni u jednim nema nikakvih današnjih naziva bilo kojih Slavena niti opisa njihove seobe. Međutim, tu se nalaze izvještaji o porazima od strašnih neprijatelja i gubljenju teritoije, ili pak o žilavom otporu užasnim „barbarima“, koji u izvještajima dobijaju demonske osobine. A ako se imenuju, onda su to uglavnom Avari i Slaveni, mada ima i drugih naziva Skiti, Pečenez, Huni i tako dalje.
Avarski Kaganat je poželjna podloga znanja
Pošto je takozvana klasična historija manje-više postala instrument konstitutivne politike, za pouzdano znanje moramo se oslanjati na radove entuzijasta ili naučnih institucija od respekta po Europi.
Povjesničari i istraživači realne povijesti iznose svoja saznanja i spoznaje o zbivanjima u prošlosti onako kako su se stvarno događala, ili kako su nam prenesena, bez obzira da li se to nama sviđalo ili ne. Za njih nema nužnog zla kao pozitivnog kriminala, već je kriminal svako zlo naneseno ljudima. Time se odbacuje glorificiranje „naših“, a demoniziranje „njihovih“. Ko je krao i otimao, on je krao i otimao, ko je ubijao i razgonio narod, on je ubijao i razgonio narod. A u razdobljima nemilih događaja obično su svi bili sličnog karaktera.
Zato bi bilo poželjno da se oni koje povijest zanima osposobe dodatnim znanjem o različitim temama iz prošlosti, pa i o avarskoj državi Avarski Kaganat u ranom srenjem vijeku. To je polazno znanje za povijest svih Slavena.
Sa sjevera su na balkanski prostor Bizantskog Carstva upadali Anti, Slaveni, Kutriguri, Utiguri i drugi. Baze tih neprijateljskih naroda bile su na ogromnim geografskim potezima sjeverno od Crnog mora, od donjeg toga Volge pa do donjeg toka Dunava.
Da bi na neki način spriječili te upade, diplomatija cara Justinijana I. Velikog (527 – 565) je 558. godine pronašla pleme Avara, koje je tada boravilo u nekoj ravnici između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Ovo pleme je imalo izuzetno sposobnu konjicu od oko 20.000 ratnika (Walter Pohl). Uz određenu jednokratnu nadoknadu, takozvani obrok, dogovor je pao da se Avari nasele na prostoru ušća rijeka Dnjepar i Južni Bug u Crno more. (Tu se danas nalaze velegradovi Herson i Odesa.) Upravo je tu izlazila ogromna antska teritorija na Crno more.
Avari su 559. godine pobijedili Ante pa su im oteli cijlo to primorje, gdje su se onda sami naselili. Tima je prostorno velika antska poludržava propala. Narod Anta je tog vremena bio najbrojniji na tim geografskim prostorima, ovu činjenicu treba imati u vidu prilikom proučavanj povijesti Avara, Slavena i Anta. (Naime, vremenom Anti gube svoje ime i postaju Slaveni.)
Pošto su nastali nesporazumi s Bizantom oko plaćanja tributa, dakle obećane stalne nadoknade za izdržavanje vojske i prehranjivanje naroda, Avari su bili prisiljeni da se pljačkom snabdijevaju. Ovaj nejasno definiran sporazum između Avara i Bizantinaca, dakle samo jednokratno plaćanje „obroka“ za vojne usluge ili izdržavanje vojske i naroda u narednim godinama doveo je do teških svađa, a prouzrokovat će i oružane sukobe.
U svakom slučaju, Avari su napali Franačko Kraljevstvo s početka 562. godine. Franački udioni kralj Sigibert I. (561 – 575) je uspješno odbio ovaj napad. Franački historiograf i kroničar Gregor od Toursa (538 – 594) zabilježio je ovaj događaj glorificirajući svog kralja. Ovaj detalj je veoma važan za proučavanje povijest Avara, Anta i svih Slavena. Ovdje se po prvi put u povijesti spominju Avari (Avares) na granici Franačkog Kraljevstva od jednog istovremenika. Kako kroničar Gregor od Toursa navodi, sukob se dogodio na rijeci Laba (Albium fluvium).
Poslije tog neuspjeha novi zapovjednik Avara je legendarni kagan Bajan I. (562 – 582/583), izuzetno sposoban, prefrigan, lukav i na svoj način dostojanstven vojskovođa. Za njega se može reći da je čuvao i svoje i neprijateljske vojnike.
U Bizantu niko i ne pomišlja da bi bilo šta platio Avarima. Čak se razdor još više produbljuje zbog nekorektnog ponašanja i jedne i druge strane. Pošto se Anti nisu pokazali kao dobri borci, a bili su još i ljuti na Avare, Bjan I. nastoji da vrbuje Slavene u susjedstvu te pregovara s njihovom elitom. Slaveni su tog vremena nastanjivali oblast gornjeg toka rijeka Dnjestar i Prut, te dio Šumskih Karpata. U biti, Slaveni su antske čete pljačkaša, koje su se osamostalile, imale su dakle svoj samostalni prostor. Te „Slavene“ je sačinjavalo i mnogo odbjeglo bizantsko roblje, koje je navodno bježalo u slobodu priključivši se tim pljačkašima prilikom njihovog povratka. Uz te horde je pristajalo dijelom i osiromašeno bizantsko stanovništvo.
Bizantkso ratno roblje i osiromašeno stanovništvo radilo je na ogromnim poljoprivrednim imanjima, latifundijama, koje su Grci nazivali sklavinije. Ove sklavinije su bile manje-više radni logori, a ljudi u njima nazivani su sklavenoi. U kasnijem razdoblju su Bizantinci te veoma spretne i opasne pljačkaše nazivali Sklavinima. Od toga proizilaze nazivi Sklvenoi, Sloveni, Slaveni (danas najbrojniji narod u Europi). Mada su Anti i Slaveni imali isti govor i slične tradicije, ipak su se u ratnom i mentalnom pogledu dosta razikovali. Anti su bili vojno glomazni i spori, opremljeni u standardnu opremu s oklopima, dok su Slaveni bili veoma pokretni i mobilni u rodovskim odredima do sto osoba. Bili su naoružani samo s običnim lukom, zatrovanim strijelama, malim okruglim štitom i kratkim kopljem. Bizantske kronike govore da je u tim pljačkaškim aktivnostima bilo i mnogo žena Slavenki. Antu su išli u borbu i u pljačku. Slaveni su pak išli uglvanom u pljačku, a ako bi došlo do nekog ozbiljnijeg sukoba, štitili su jedni druge dok se ne ukaže prilika za bijeg.
Pošto ga je Bizantsko Carstvo „uvrijedilo“ jer i dalje nije ispunjavalo svoje „obaveze“, kagan Bajan I. je odlučio da napadne Balkan. Očito je on obećao slavenskoj eliti sve ono što je htjela čuti pa je postignut neki čudan savez. Svi skupa, Avari sa svojim familijama i Slaveni sa svojim rodovima, krenuli su na Bizant. Tako je ovaj čudni savez 563. godine izbio na Dunav, gdje su se svi dobro uvčrstili. Ipak nije došlo do napada na Bizant, niti se ko usudio da napadne ove formacije kako bi ih otjerao odatle. Sad je Bajan I. nazivao svojim posjedom sve od poluotoka Krim i rijeke Dnjepar na istoku pa do Labe na zapadu te na jugu do Dunava, zbilja veliko prostranstvo. Napustivši svoja ognjišta, Slaveni su izguvili teritoriju, a možda je više nisu ni htjeli imati.
U godini 566. opet su Avari na ratnoj nozi pa su napali Franačko Kraljevstvo. Ovog puta pod zapovjedništvom prepredenog Bajana I., koji je predvodio zbilja moćnu avarsku konjicu uz pratnju brojne i veoma spretne slavenske pješadije. Vjerovatno je na rijezi Saale u današnjoj Njemačkoj došlo do okršaja, ako je i bilo borbe. Očito su Slaveni nekim trikom rastjerali franačku konjicu, a kad je franački udioni kralj Sigibert I. pokušao pobjeći, Slaveni su ga uhvatili i priveli kaganu Bajanu I.
To je kaganu djelovalo kao nebeski poklon. Međutim, kagan je kralju postavio relativno blage uvjete. Trebao je platiti jednokrani tribut u naturalijama, zatim priznati Avarski Kaganat kao državu, linija razgraničenja bi bila smjernica jug-sjever od Dunava do Baltičkog mora koju daje tok rijeke Saale. Ova dva vladara su se očito razišli u prijateljskoj atmosferi jer se više nikad nisu sukobljavali ni oko čega za vrijeme svog života.
(Walter Pohl:) Kroničar Gregor od Toursa je ljut na svog kralja: Ono što nije mogao ostvariti na bojnom polju, ostvario je vještinom darivanja. Ovaj uvaženi franački kroničar ne govori ni o kakvim žrtvama na bilo kojoj strani.
Bajan I. je očito bio oduševljen učinkom svojih Slavena. Oni mu postaju pored avarske konjice najvažniji oslonac u njegovoj DRŽAVI. Bajan I. forsira kolonizaciju zadobijene teritorije. Prvi koji su deportirani bili su Anti. Njihov geografski prostor djeluje kao neiscrpan rezervoar ljudstva. Po nalogu avarskih vlastodržaca Slaveni sprovode ove ljude na odredišta. Slaveni i Anti su govorili istim jezikom pa se ubrzo više nisu ni razlikovali jedni od drugih. Bajan I. je pak priznavao samo Avare i Slavene, dok su mu ostali bili nevažni. Tako su Anti postajali Slaveni, a i ostalo dovedeno roblje se služilo tim govorom. Slavenizacija Avarskog Kaganata se vršila na čudan način, takoreći sama od sebe.
Tako se od 566. godine počela formirati trajna geopolitička slika europskog kontinenta. Avari i Slaveni na istoku, dok su ostali na zapadu. Kagan Bajan I. je glavni ratno-politički majstor ove geopolitičke slike.
Slijedi 567. godina. Kraljevina Langobarda na zapdanom dijelu Panonije i Kraljevina Gepida na istočnom dijelu Panonije, na čiji prostor su se ugnijezdili Avari i Slaveni, bile su u vječnom neprijateljstvu. Ove dvije države je razdvajao Dunavski zavoj. U želji da uništi Gepide, sklapa langobardski kralj Alboin (565 – 573) 567. godine prilično nepovoljan savez s Avarom Bajanom I. U slučaju pobjede, Avari dobijaju cijelu istočnu Panoniju. U veoma krvavom sukobu između Langobarda i Gepida gine gepidski kralj Kunimund (560 – 567) i time je propalo Gepidsko Kraljevstvo. Avari nisu direktno učestvovali u ovoj sudbonosnoj bitki, ali je lukavi Bajan I. odmah potom okupirao obećanu teritoriju. On je na ovaj način postao vlasnik cijele istočne Panonije. Dakle, dogovor je dogovor. O ovim događajima pisao je langobardski kroničar Paulus Diaconus ili Pavle Đakon (725/730 – 800) oko 200 godina kasnije.
Slijedi 568. godina. Iz dosad ne baš najbolje razjašnjenih razloga odlučio je kralj Alboin da napusti Panoniju i da se sa svojim Langobardima preseli u sjevernu Italiju. Pregovaračka izaslanstva su išla od kralja Alboina do kagana Bajana I. i obrnuto. Paulus Diaconus piše: Nakon toga prepusti Alboin Panoniju svojim prijateljima Hunima (…) (čest sinonim za Avare). (Panoniju su) napustili (…) sa ženama i djecom i svom svojom imovinom (…) drugog dana poslije Uskrsa. On je pak, računato prema uskršnjem ciklusu, slavljen prvog aprila. Od Utjelovljenja Gospoda pa do ovog dotičnog uskršnjeg dana izbrojano je 568 godina.
Dakle, Bajan I. je ovim sporazumom i poslije seobe Langobarda dobio u posjed i zapadnu Panoniju do u Alpe. U ovom kompleksu bio je i prostor oko Blatnog jezera (Balaton). Dakle, prefrigani, spretni i sretni kagan Bajan I. postao je vlasnik cijele Panonije, pa još i više, a da nije takoreći odapeo ni jedne jedine strijele. Naravno, on je i na tom podneblju forsirao kolonizaciju prostranstva svojim Slavenima (i Antima i Gepidima).
Poseban značaj iz tog vremena zadbio je pogranični utvrđeni grad Aguntum na Dravi, danas ruina u austrijskom gradu Lienz na Dravi. Važno uporište i neka vrsta upravnog centra bio je grad Karnburg kod Klagenfurta, isto u Austriji.
Posjed Bajana I. prostirao se dakle od poluotoka Krim i rijeke Dnjepar na istoku pa do rijeke Saale u Njemačko i grada Aguntum u Alpama te na jugu do pravca kojeg daju rijeke Sava i donji tok Dunava. Avarski Kaganat je postao sila od koje je strepila ostala Europa. Konstantinopolis, glavni grad Bizanta, bio je primoran da po skupoj cijeni, suhim zlatom kupuje mir od Avara.
Sve navedeno je arheologija potvrdila, naravno još i više od toga.
Sporazum kralja Alboina i kagana Bajana I. bi se mogao interpretirati tako da su oni podijelili intersne sfere pri osvajanju Bizantskog Carstva bez uzajamnog ometanja: kralju Alboinu italsko podneblje, kaganu Bajanu I. balkanski prostor. Bar su oni tako agirali u narednom razdoblju.
Prvi nasljednik Bajana I. zauzeo je skoro cijeli Balkan. Samo su veći i dobro utvđeni gradovi, uglavnom primorske luke ostale slobodne poput enklava u ogromnoj avarsko-slavenskoj imperiji. Avarski Kagnat se prostirao od poluotoka Krim i rijeke Dnjepar na istoku pa do rijeke Saal u Njemčako, tvrđave Aguntum u Alpama i rijeke Soče na istoku te do luke Patras na jugu Grčke i do ponoćnog sunca na sjeveru.
Kraljevina Mađarska
Avarski Kaganat se na prelazu 8. u 9. stoljeće nije mogao oduprijeti napadima Franaka sa zapada i Bugra sa jugoistoka. Bugraski zapovjednik sjevrnog fronta po imenu Krum nemilosrdno je napadao Avare između 801. i 804. godine. Kad je vojvoda Krum u tim vojnim kampanjama 803/804. godine zauzeo glavni avarski „okrug“ na Tisi, možda u blizini današnjeg grada Szolnok, avarska država Avarski Kaganat je zvanično prestala postojati. Krum je postao bugarski vladar i povijest ga bilježi kao kan Krum (803 – 814).
Obično se smatra da su, kad je avarska država propala, sva njena prostranstva pripala Slavenima kao neka vrsta naslijeđa. To je u mnogim oblastima i bilo tako. Mađutim, i oni, koji su tu državu uništili, itekako su polagali računa na njene teritorije. To je opet čitava povijest.
Bugari su u savezu sa Slavenima u narednim razdobljima postali opasni neprijatelji Bizantskom Carstvu. Naročito su se strašne i krvave borbe događale dok je vladao bugarski knjaz/car Simeon I. Veliki (893 – 927). U tim borbama Bizntinci su u defenzivi. Oni vrbuju Mađare da napadnu Bugare sa sjevera, što oni i čine. Ali, u dobro isplaniranom i strašnom kontranapadu Bugari su otjerali Mađare s njihovih ognjišta paleći i žareći sve pred sobom.
Mađari su poslije toga preko Šumskih Karpata ušli 896. godine u sjeveroistočni dio Panonije, u Erdelj (mađarski: Erdély, danas Transilvanija u Rumuniji). Uz krvave sukobe stavili su relativno brzo, za nekoliko godine, cijelu Panoniju pod svoju kontrolu. Mađari su na neki način postali nasljednici Avara. Stotinjak godina kasnije Mađarska je postala (1000/1001.) jaka i bogata Kraljevina. Njene južne granice na rijeci Savi prilično su stabilne prema Slavenskoj Dalmaciji, koja je pak koju deceniju ili papinska provincija ili neka vrsta bizantskog protektorata.
Stanovnici Slavenkse Dalmacije nazivaju se Dalmati ili dalmatski Slaveni. Drugog naziva u autentičnim kronikama nema.
Mađarski kralj Koloman
Legendarni mađarski kralj Koloman (Kálmán) (1095 – 1116) preuzeo je vlast prema principu seniorata. Koloman odmah oduzima bratu Almošu sva prava na nasljedstvo i njegovim sinovima.
Kralj Koloman je bio nešto hendikepiran grbom na leđima. Međutim, historičari ga uvrštavaju među najsposobnije i najnačitanije intelekte dotičnog vremena s posebnom nadarenošću za vođenje politke, ali i veoma svojeglavog čovjeka.
Tog vremena su sve države i poludržav pod uticajem rimkatoličke konfesije plaćale Papinskoj Državi određeni tribut, to jeste porez. Naime, sva zemlja i prirodna dobra pripadaju Svetom Petru. Ta dobra pak papa, kao nasljednik Svetog Petra, iznajmljuje vladarima kao kraljevine ili kneževine, a zauzvrat oni plaćaju papi dogovoreni tribut, to jeste porez. To je Mađarska Kraljevina uredno izmirivala.
Međutim, kralj Koloman nije bio voljan da plaća Papinskoj Državi bilo kakav porez. Prema objašnjenju kralja Kolomana sve postojeće pripada višim silama, dakle Bogu, pa su tako i Mađarska i Papinska Država samo PARTNERI u poštovanju Božije volje. Dakle, u poštovanju viših sila ne može biti nikakve dominacije jedne države nad drugom. Prema tome, Mađarska nije feudalno vlasništvo Papinske Države, već su obje države vlasništvo nebeskih sila.
I upravo ovo, da papinske riječi nisu Božiji Zakonik nego samo njegovo, svećenikovo viđenje svijeta, može se protumačiti kao čista srednjovjekovna hereza mađarskog kralja Kolomana.
A diplomatija Papinske Države bila je tih godina zaokupljena drugim problemima, priprema za pohod prvog krstaškog/križarskog rata, te paralelna vladavina i konkurentni sukobi dvojice papa oko Svete Stolice. Iz tog razloga nije imala ni snage ni potencijala da bi moćnom kralju Kolomanu nasilno ispravljala njegove herezne misli, ili da ga čak svrgne s vlasti.
Dvojica papa su sa svojim frakcijama na vlasit i u žestokoj borbi za prijestolje na svetoj stolici. Tako su i jedan i drugi bili zaokupljeni svojim obavezama.
Navodno zvanični papa Urbanus II. (1088 – 1099) je otišao u Francusku u posjetu svojim pristalicama kad ih je pozvao na (prvi) krstaški rat.
Pisac, pustolov i historičar Fulcher von Chartres (1059 – 1127) (latinski: Fulcherus Carnotensis) zapisao je dijelove govora pape Urbanusa II. održanog 27. novembra 1095. godine, u francuskom gradu Clermont: „Najdraža braćo,“ govorio je, „ja, Urban, vrhovni Pontifex i s Božijom tolerancijom Načelnik cijelog svijeta, došao sam k Vama u teškoj nevolji, slugama Boga u ovoj oblasti, da Vam prenesem Božije opomene (…)“. (Manfred Hiebl: „Fulcher von Chartres – Der Feldzug nach Jerusalem“, in: Quellentexte zum ersten Kreuzzug.)
Dalje je papa Urban(us) II. uvjeravao prisutne zbog čega je potrebno ići u krstaški rat i spašavanje Svete Zemlje od pogrešnovjernika. U ovom govoru je papa oslobodio kmetove i seljake svih obaveza prema feuldlcima. Bio bi ovo revolucinarni akt u srednjem vijeku da nije imao zlonamjerne primisli. Odziv je bio neslućeno veliki. Najednom su mnoga feudalna imanja po zapadnoj i srednjoj Europi ostala bez radne snage.
Navodno protivpapa Clemens III. (1084 – 1100) imao je sve više feudalaca i vladarskih knezova na svojoj strani. Odliv jeftine radne snage postao je negativan politički faktor. Sukob dvojice papa prijetio je da eskalira u građanski rat.
Najednom, pokazujući fleksibilnost u svojoj diplomatiji, papa Urban II. traži savezništvo s mađarskim kraljem Kolomanom i nailazi na plodnu saradnju. Čak mu je posredovao u skoroj ženidbi sa kćerkom normanskog grofa Rogera I. (Rogerije I.) od Sicilije po imenu Felicija.
Posredstvom pape Urbana II. dogovoreno je da grofova pratnja dovede mladu do grada Alba Maris (Biograd na Moru), a odatle je treba preuzeti pratnja kralja Kolomana. Termin je određen na početak maja 1097. godine. Ova buduća mađarska kraljica, Felicija od Sicilije, prozvana je Buzila.
Za zapovjednika mađarske vojne pratnje od oko 5.000 vojnika (Janos Hauszmann) imenovan je župan Vinkurije. Krajem aprila (1097.) krenula je mađarska eskorta od Zagreba preko Siska, te kroz Liburniju preko Knina u Dalmaciju i na Jadransko more do luke Biograd na Moru.
U razmatranju zbivanja iz ovog razdoblja nailazimo i na ahistorijski pristup temi. Prema nekim legendama, zapovjednik grada i županije Knin s titulom kralj Liburnije Petar Snačić ili Petar Svačić ili Petar Kačić (1093 – 1097) prepriječio je ovom vojnom kontigentu put na granici svoje teritorije kod planine Gvozd (danas Petrova Gora kod Karlovca). Bitka na Gvozdu je navodno bila teška i veoma krvava. Prema legendama, u tom pograničnom sukobu poginuo je ovaj liburnijski ili hrvatski kralj Petar Snačić zajedno sa cijelom svojom vojskom. Poslije toga je župan Vinkurije nastavio mirne duše svojim putem i stigao je blagovremeno u Biograd na Moru bez dodatnih smetnji.
O ovom događaju, vješto baratajući kombinacijama poluistine i legende, zapisao je povjesničar Rudolf Horvat (1873 – 1947) u djelu „Povijest Hrvata I.“ (Zagreb 1924.):
„Buzila se mjeseca svibnja g. 1097. dovezla iz Sicilije u hrvatski Biograd na Moru (kod Zadra), odakle će se odvesti u Ugarsku do svoga supruga Kolomana. U Biogradu je Buzilu dočekao ugarski velikaš Vinkurije, župan iz erdeljskog Biograda, sa 5000 oboružanih vojnika. Ovo nam najbolje dokazuje, da u svibnju g. 1097. nije više u Hrvatskoj vladao kralj Petar. Ne da se naime ni pomisliti, da bi on svomu takmacu dozvolio da kroz čitavu hrvatsku državu od Drave do Jadranskoga mora vodi toliku vojsku, kakvu je vodio Vinkurije; za počasnu i sigurnosnu stražu kraljice Buzile dovoljna bi bila mala četa.“ (hr.wikipedia.org: Bitka na Gvozdu)
(Erdeljski Biograd – Alba Iulia u Transilvaniji, centralna Rumunija; četa – vojna formacija koja može imati od 80 do 200 vojnika.)
Kako nauka napreduje, sve češće se tvrdi da se susrećemo s povijesnim netačnostima, a jedna od njih je i legenda o bitki na Gvozdu. Ovdje se očito radi o klasičnoj krivotvorini povijesti. Ni o nekoj bitki na Gvozdu iz tog vremena niti o nekom hrvatskom kralju Petaru Svačiću ili Snačiću nema valdinih arheoloških dokaza.
Taj vojni odred župana Vinkurija vjerovatno je imao dozvolu od pape Urban(us)a II. za slobodan prolaz preko njegove teritorije. Dotična eskorta je uspješno obavila povjereni joj zadatak, dok na njenom putu nije bilo nikakvog incidenta, a kamoli nekakve bitke s hiljadama poginulih vojnika.
U narednom razdoblju izbila je Mađrska na Jadransko more. Obično su tadašnje primorske luke bile polusamostalne ili samostalne državice s upravnom Skupštinom, takozvanom Komunom. Između 1101. i 1105. godine sklapa mađerski kralj Koloman takozvane partnerske ugovore s Komunama primorskih gradova. Bili su to povoljni ugovori za obje strane. Mađarska je time dobila slobodan protok robe, Komune su imale dio od poreza na promet, ali i dobit od placarine za brodive pri korištenju luka. Jedno sačuvano svjedočanstvo od tih ugovora je čuvena „Trogirska diploma“ sastavljena 1102. godine.
Kraljev brat Almoš opet je podigao bunu 1113. kako bi preoteo vlast u svoje ruke. Kralj Koloman mu ovog puta nije oprostio, već je i njega i njegovog sina Belu poslije zarobljavanja dao oslijepiti i strpati u zatvor. (Nije isključeno da se ovo dogodilu u 1115. godini.) Almoš i Bela bježe iz zatvora i emigriraju u Konstantingrad. (Nije isključeno da je Almoš pobjegao neposredno poslije smrti kralja Kolomana.)
Kralj Koloman je preminuo u februaru 1116. godnine.
Naslijedio ga je njegov sin, kralj Ištvan II. (Stephanus II., Stjepan II.) (1116 – 1131). Kralj Ištvan II. bio je hujovit i eskplozivan tip čovjka. Ratovao je takoreći cijele svoje vladavine s promjenljivom ratnom srećom protiv susjednih država. U ratnim akcijama protiv Bizanta često je ulazio u savez s Velikom Županijom Raška.
Poslije povratka iz jednog rata protiv Bizanta kralj Ištvan II. pao je na postelju. Pošto ni poslije drugog braka nije imao potomstva, kralj Ištvan II. se odlučio da pozove svog oslijepljenog stričevića Belu, za kojeg su mu rekli da je živ i u dobrom zdravlju, te da ga proglasi svojim prijestolonasljednikom. To je tako i bilo na početku1130. godine.
Kralj Ištvan II. posredovao je u toma da se njegov stričević Bela oženi raškom princezom, kćerkom velikog župana Uroša I. Vukanovića, po imenu Jelena (grčki Helena, mađarski Ilona). Zasad se pretpostavlja da se svadba dogodila 1130. godine. Princ Bela od Mađarske mogao je imati oko 20 godina, a princeza Jelena/Ilona Vukanović od Raške možda oko 21 godinu.
Za svadbeni dar/miraz mladenci su dobili s mađarske strane veliki grofovski posjed u okrugu Tolna (njemačiki: Tolnau), gdje su s početka i živjeli, a od raške strane županiju Rama, dakle sliv rijeke Rame, gdje se danas nalazi grad Prozor. Rijeka Rama je desna pritoka Neretve u njenom gornjem toku.
Kralj Ištvan II. umro je 3. aprila 1131. godine.
Mađarski kralj Bela II. Slijepi
Kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141.) (mađarski Vak Béla) okrunjen je 28. aprila 1131. godine. Kao da je poneka bajka u srednjem vijeku postala istina. Od oslijepljenog i na doživotnu robiju osuđenog princa postao je kralj.
Kralj Bela II. Slijepi upravljao je zajedno sa svojom suprugom kraljicom Ilonom i sa kraljevskim Savjetodavnim odborom. Timski rad u upravljanju državom učvrstio je vojnu i upravnu strukturu mađarskog društva. Kralj Bela II. se u vođenju politike sve više oslanjao na svoju suprugu, koja se ispostavila kao sposobna „kancelarka“ i od svih uvažavana.
Vladarskom paru, Beli II. i (kancelarki) Iloni, bit će od velike koristi njihova privrženost svećenstvu i dobra saradnja sa mađarskom Crkvom. Naime, poslije vladavine (polu)heretika Kolomana i njegovog sina Ištvana II., kojeg vjera nije zanimala, svećnici su se radovali pobožnom vladarskom paru.
Dotle se u plemstvu oformila jaka opozicija koja je smatrala da je nepriznati sin kralja Kolomana i kijevske princeze, izvjesni Boris Kolomanović, trebao naslijediti kralja Ištvana II. Bela II. Slijepi, kraljica Ilona i Savjetodavni odbor sazvali su 1131. godine veliki državni sabor mađarskog plemstva, svećenstva i aristokratije u gradu Aradu (u današnjoj Rumuniji). A u tajnosti je već pripremljena krvava čistka.
Uhapšeno je 68 aristokrata koji su proglašeni državnim neprijateljima i osuđeni prijekim sudom na smrt odsijecanjem glave. Kraljica Ilona je potencirala na tome da se egzekucija odmah izvrši, a kralj i kraljica su prisustvovali tom stravičnom činu.
Sječa glava u Aradu//www.boslisterni.ba
Sječi glava prisustvovali su kralj Bele II. Slijepi i kraljica Ilona, tako ova ilustracija prikazuje krvavu čistku u gradu Arad 1131. godine i pogubljenje aristokrata iz neugodne opozicije.
Izvor slike: Kálti Márk: Mađarska ilustrovana kronika ili Képes Krónika ili Chronica de Gestis Hungarorum nastala/završena je prije 1360. Sada se nalazi u nacionalnoj biblioteki u Budimpešti. Slika je javno dobro.
en.wikipedia.org: Helena of Serbia.
Kralj Bela II. Slijepi, kraljica Ilona i Savjetodavni odbor su 1133. godine stručno pripremili invaziju pa su preoteli dio dalmatinskog primorja od Republike Venecije, što je nekad bilo pod kontrolom kralja Kolomana. Gradovi Šibenik, Trogir i Split postali su opet mađarski „saveznici“ prema nekadašnjem Kolomanovom principu partnerstva.
Dotle kralj Bela II. Slijepi sve češće provodi vrijeme u veselim pijankama i poprilično zanemaruje tekuću politiku.Teret upravljanja državom sve više pada na „kancelarku“ Ilonu. Kraljica Ilona angažira svog mlađeg brata Beloša, te mu kralj Bela II. dodjeljuje titulu palatin, što bi u to vrijeme moglo značiti upravnik dvora, ili finasijski savjetnik, ili namjesnik mađarskog dvora ili sve od toga. Raški princ i mađarski palatin Beloš Vukanović pokazao se kao vrsni političar pa je dobio i titulu herceg Slovinske/Slavenske zemlje. Ubrzo se Beloš uzdigao u neku vrstu „superministra“.
NASTANAK GEOGRAFSKOG PROSTORA BOSNA
Kome su pripadale unutrašnje teritorije Balkana, nije jasno. Nominalno je tog vremena Dalmacija pripadala Papinskoj Državi i lokalnim županima, osim onoga što je Republika Venecija otela za sebe, a Mađari pak nešto venecijanske teritorije za sebe.
Papinska Država je opet grcala u teškim političkim i vjerskim problemima pa je davala primjer kako ne treba upravljati državom i rukovoditi religijom. Prosvjetiteljska aktivnost svećenstva se svodila na ispiranje mozga ljudima i na agitatorstvo zla i mržnje protiv bezbožnog naroda.
Vladajući papa umro je 14. februara 1130. godine. Tog istog dana (14.02.1130.) izabrani su i (navodno zvanični) papa Innocentius II. (1130 – 1143) i (navodno nezvanični) papa Anacletus II. (1130 – 1138). Tako su otpočeli dugotrajni sukobi između dvije vjersko-političke frakcije u Rimu i Papinskoj Državi. Rivali su jedan drugog proglašavali heretikom, krivovjernikom, pa i bezbožnikom huškajući svoje (navodno) pobožne pristalice na one druge (navodno) heretike i pogrešnovjernike. Samo je prijestolje Svete Stolice privlačilo i jednu i drugu stranu, a ne upravljanje državom ili vjersko prosvjećivanje pučanstva.
Mađarska crkva se već odavno ponašala samostalno, mada zvanično nije imala autokefalnost, te se nije ni miješala u te unutarpapske sukobe.
Zbrku u Rimu i Papinskoj Državi iskoristili su Bela II. Slijepi, „kancelarka“ Ilona i Savjetodavni odbor pa je mađarska vojska jednostavno okupirala 1135. (ili 1136.) godine veliki dio sjeveroistočne Dalmacije. To bi bio geografski prostor južno od Save, otprilike od Drine, pa cijeli sliv rijeke Bosne i na zapadu do rijeke Vrbasa, a na jugu do Rame i gornjeg toka Neretve. Mi ne znamo tačno koliko je Bela II. Slijepi sebi prisvojio Dalmacije, ali su prostori današnjih gradova Bijeljine, Srebrenice, Tuzle, Doboja, Banja Luke i još nekih prešli u posjed Mađara.
Nema nikakvih pokazatelja da je mađarska vojska progonila stanovništvo ili da je narod bježao ispred mađarske vojske. Zatečeno stanovništvo je nastavilo živjeti svojim uobičajenim životo, samo što je vjerovatno bilo obavezno proslijeđivati tribut mađarskoj poreznoj upravi.
Novoosvojeni prostor u Dalmaciji mađarski kralj Bela II. Slijepi i „kancelarka“ Ilona zajedno s županijom Ramom proglašavaju svojim posjedom i daju mu jedinsveno ime Bosna po rijeci Bosni. U svakom slučaju Bosna tada postaje vojni distrikt Kraljevine Mađarske, a glavni administrativni centar je vjerovatno bio u gradu Doboj na rijeci Bosni. Prema ovakvim interpretacijama povijesti ovo bi bio nastanak Bosne u vremenu i prostoru.
Kralj Bela II. Slijepi sazvao je sa svojim vladarskim timom u Estergomu 1137. (ili 1138.) godine sabor biskupa, aristokrata i ostalih plemića. Na tom Velikom Saboru u Estergomu (1137. ili 1138.) kralj je sebi dodao titulu rex Ramae (kralj Rame), njegov najstariji sin princ Géza (Gejza) potvrđen je kao prijestolonasljednik, drugi sin po starini princ László (Ladislav, Ladislaus) postaje vojvoda od Bosne, treći sin po starini princ István (Ištvan, Stjepan, Stephanus) postaje vojvoda Slovinske/Slavenske zemlje – Slavonije.
Dakle, na Velikom Saboru mađarske vladarske elite u Estergomu 1137. (ili 1138.) godine vojni distrikt Bosna postaje vojvodina Bosna. Ovo bi bio takozvani referentni datum ili referentna tačka u vremenu i prostoru za povijest Bosne. Njen prvi dokumentirani načelnik je dakle mađarski princ Ladislav s titulom herceg od Bosne.
Još se može dodati da se princ Ladislav, vojvoda/herceg od Bosne, ni najamnje nije brinuo o svojoj vojvodini Bosni.
Sve navedno se može dokazati uz korištenje dotične literature.
Bela II. Slijepi//bosliterni.ba