Hamza Hamzabegovic: POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA i užas konstitutivnog fašizma 831 godinu kasnije//bosliterni.ba

Ban Kulin Povelja//bosliterni.ba
Sarajevski prepis dubrovačke verzije s uvodom na latinskom, Istorijski muzej u Sarajevu (Slika: Lična arhiva).

Na današnji dan, prije 831 godine nastala je legendarna „Povelja bana Kulina“. Očito su u to vrijeme politički moćnici razgovarali o trgovini i saratnji u Banovini Bosni. Danas, u 2020. godin, u razdoblju valadavine konstitutivnog fašizma sunitskih monoteista i ortodoksnih monoteista i katoličkih monoteista vlastodržci razgovaraju o tome kako bi trebalo nadmudriti Europsku Uniju i onda rastrgnuti „bezbožnu“ Bosnu na vjerske distrikte. Iz tog razloga se na sve strane podižu vjerski objekti, dok je izgradnja privrednih objekata za stvaranje radnih mjesta zanemarena.

Zbog postojeće nesigurnosti i besperspektivnosti, Bosnu je za relativno kratko vrijeme napustilo preko pola njenog stanovništva. To je za fašiste veliki uspjeh jer se radi o „planiranom haosu“/kaosu kako se Ibran Mustafić izrazio. Ako se ne desi neko čudo, a nikakvo nije na pomolu, uskoro će Bosnu napustiti još pola od preostale polovine njenog pučanstva. Situaciju je pogoršala i pandemija koronavirusa.

Piše: Hamza Hamzabegović

S a d r ž a j

Uvodni komentar
Transliteracija i prevod Povelje
Hamza Hamzabegović: Prilagodba Povlje iz 2017. godine
Još četiri prevoda Povlje od drugih autora
Nevenka Gošić: POVELJA BANA KULINA DUBROVČANIMA, 29. august 1198. godine
Senaida Karavdić: O Povelji Kulina bana
Marko Vego: Prilagodba Povelje
Herta Kuna: Prevod Povelje
Herezna nauka i konstitutivna paranauka u teškom sukobu oko bosanstva  
Značajniji proučavatelji bosanstva

 

Uvodni komentar

Kako se sad zaključuje, „Povelja bana Kulina“ je u biti garantno pismo, ustvari „Privilegij Dubrovčanima“.
Prema tom garantnom pismu dubrovački trgovci su se smjeli baviti svakom vrstom trgovine, kupovati ili prodavati, a da za te poslove ne moraju plaćati nikakve poreze. Isto tako, dubrovački trgovci su se smjeli kretati po cijeloj Banovini Bosni, odnosno po teritoriji banove vladavine, bez ikakvog plaćanja putarine ili nekih drugih prikirvenih taksi. Ipak se privatni pokloni trebaju izuzeti od toga. Dakle, za trgovce u srednjem vijeku nije se ni mogao naći bolji raj i unosniji obrt od ovakve ponude.

A od banovih časnika, čuvara reda i mira, neće im biti nikakve smetnje. Čak šta više, u slučaju potrebe mogu im se u svaka doba obratiti za pomoć i savjet pošto su informacije o prohodnosti puteva, vremenskim prilikama ili sigurnosnom stanju na terenu uvijek dobrodošle. Trgovci mogu biti sigurni da ih njegovi redari neće prevariti s podmuklom namjerom.

Zbog enormnog historijskog značaja Povelja bana Kulina je postala za Bosnu i Bosance dokumenat od neprocjenljive vrijednosti pa s pravom nosi naziv „Povelja“ jer je u biti državni dekret, dakle naredba vlasti. Dijak/pisar Radoje datirao je banovu Povelju na 29. august 1189. godine.

Povelja je pisana na tadašnjem južnoslavenskom govoru, to jeste na maternjem jeziku, te starom ćirilicom, to jeste narodnim pismom. Napisana je na finom i skupom pergamentu. To su mogli i Dubrovčani i Bosanci bez teškoća razumjeti, naravno, ko je znao čitati i pisati. Na samom početku dokumenta jedan dio je napisan latinicom, dakle na latinskom. Taj dio se i ne prevedi.

U razdoblju, kad je započinjalo korištenje pismenosti kod balkanskih ili Južnih Slavena, svako pisanje bilo je zahtjevno, oduzimalo je mnogo vremena pa je iz tog razloga bilo izuzetno skupo. Tadašnji ugovori i dokumenti pisani su obično u četiri primjerka, ili tri: dva za naručioca ili kupca, a dva, ili samo jedan za isporučioca.

Pretpostavljamo da je posao oko pisanja jednog pergamenta banove Povelje trajao više dana. Vjerovatno je radi uštede na vremenu i ostalim troškovima urađeno samo tri primjerka, dva za dubrovačku stranu i jedan za bosansku.

Danas postoje tri verzije Povelje: A, B i C. Dvije (A i B) sačuvane su u Dubrovniku i nalaze se u Dubrovačkom muzeju za arhive u Dubrovniku, dok se treća (C) nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu (nekada Lenjingrad) u Rusiji.

Prilikom prevođenja ili prilagodbe svakako da se pojavljuju poteškoće. Naime, ondašnja i današnja upotreba veznika te adverba i padežnih oblika u mnogome se razlikuje. Zato se traži način kako prenijeti značenje davno napisanog u današnji govor/jezik, ali tako da se smisao izrečenog bez teškoća razumije.

Transliteracija i prevod Povelje

Transliteracija Povelje je prema verziji C (Sankt Peterburg). Radi bolje orijentacije u tekstu je ispod svakog redka direktan prevod:

U IME OtCA I SiNA I SveTAGO DuHA.
u ime oca i sina i svetoga duha
Ja BANb: BOSbNbSKI KULINb PRISEZAJu TEBJi: KNEŽE KRbVAŠU:
ja ban bosanski kulin prisežem (kunem se, obećavam) tebi kneže krvašu
I VbSJiMb GRAĐAMb DUBROVbČAMb PRAVI: PRIJaTELb: BITI VAMb
i svim građanima dubrovčanima pravi prijatelj biti vama
ODb SEL-Ja: I DOVJeKA: I PRAVb GOI DRŽATI Sb VAMI:
od sada i dovijeka i pravi goj (mir, njega, čuvanje) držati s vama
I PRAVU: VjeRU: DOKOLE SbMb ŽIVb:
i pravu vjeru (čvrstu ili pouzdanu riječ) dok sam živ
VbSI DUBROVČANE: KIRE HODE: PO MOEMU VLADANIJu:
svi dubrovčani koji se kreću po mojoj vladavini (prostoru moje vladavine ili mojoj zemlji)
TRGUJuKE GODJi SI KTO: HOKE: KRI'VATI: GODJi SI KTO MINE: PRAVOV VJeROVb:
trgujući gdje (šta ?) si ko hoće krećući se gdje (kud) si ko minuo pravom vjerom (pošteno)
I PRAVbJMb SRbDbCEMb: DRbŽATI E BEZb VbSAKOE ZLEDI:
i pravim srcem (iskreno) držati ga bez vaskoje (ikakve) štete (nadoknade)
RAZVJe ŠtO MI KTO: DA SVOEVb VOLOVb POKLONb:
razdvojiti što (osim ako) mi ko da svojom voljom poklon
I DA IMb NE BUDE: ODb MOIHb ČbSTbNIKOVb: SILE:
i da im ne bude (nema njima) od mojih časnika (čuvara reda) sile (nikakvih smetnji)
I DOKL-Je: U MNE BUDU: DATI IMb: SbVJeTb: I POMOKb: KAKORE: I SEBI’:
i dok u mene budu (kod mene borave) dati (davat ćemo) im savjet i pomoć kao i sebi
KOLIKORE MOGE: BEZb VbSEGA: ZbLOGA PRIMbJSLA:
koliko se može bez ikakvog zlog primisla (ili zle primisli)
TAKO MI BoŽE POMAGAI: I SIE SveTO EVANbGELIE:
tako mi bog pomogao i ovo sveto evanđelje
Ja RADOE: DIJaKb BANb: PISAHb SIJu: KNIGU: POVELOVb: BANOVb:
ja radoje dijak (pisar) banov pisah ovu knjigu povelje banove
ODb ROŽbSTVA: HristoVA TISUKA . I SbTO: I OSMbDESETb: I DEVETb: LJeTb:
od rođenja hristovog tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta (godina)
MJeSECA: AVbGUSTA: U DbVADESETI: I DEVETI: DaNb:
mjeseca augusta u dvadeset i deveti dan
USJeČENIE: GLAVE: IOVANA: KRbSTITELA
sječenja glave jovana krstitelja

 

Hamza Hamzabegović: Prilagodba Povlje iz 2017. godine

     U ime Oca i Sina i Svetog Duha.
Ja, bosanski ban Kulin, kunem se Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovnika da ću Vam biti odan prijatelj odsad pa dovijeka i da ću se držati date riječi i s Vama čuvati mir dok sam živ.
Svi Dubrovčani, koji putuju prostorom moje vladavine, trgujući gdje god ko hoće, krećući se kud god ko naumio s poštenom namjerom i iskrenim srcem, boravit će bez ikakvih pristojbi, ali razdvojiti ono što mi ko pokloni svojom voljom.
A od mojih čuvara reda i mira neće im biti smetnji. I dok se nalaze kod mene, davat ćemo im upute i pomoć kao i sami sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja, Radoje, banov pisar, napisah ovu knjigu Banove Povelje od rođenja Hristova tisuću sto osamdeset devete godine, mjeseca augusta u dvadeset i deveti dan, posijecanje glave Jovana Krstitelja.
(knez Krvaš – knez Gervasius. Dubrovački knez Krvaš Martinušić ili zvanično Gervasius Martinussius vladao je prvi put od 1185. do 1191. i drugi put od 1193. do 1195.)
Hamza Hamzabegovic: POVELJA BANA KULINA UZ NEKA RAZMATRANJA, 24.04.2015, www.bosliterni.ba

Još četiri prevoda Povlje od drugih autora

Nevenka Gošić: POVELJA BANA KULINA DUBROVČANIMA, 29. august 1198. godine

Ϯ U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja ban bosanski Kulin prisežem tebi kneže Krvašu, i svim građanim dubrovačkim, pravi prijatelj biti vama od sada i do vijeka, i pravi mir držati s vama, i pravu vjeru, dokle sam živ. Svi Dubrovčani koji hode po mome vladanju, trgujući gdje ko hoće, prolazeći gdje ko krene, u pravoj vjeri i pravom srcu držat ću bez svake štete, osim što mi ko da svojom voljom poklon. I da im ne bude od mojih časnika sile, i dokle u mene budu dat ću im savjet i pomoć kako i sebi, koliko mogu, bez sve zle primisli. Tako mi Bože pomagaj, i ovo sveto Evanđelje. Ja Radoje, dijak bana, pisah ovo knjigu povelju banovu, od rođenja Hristova tisuć i sto i osamdeset i deveto ljeto, mjeseca augusta, u dvadeset i deveti dan, usječenja glave Jovana Krstitelja.

(Nevenka Gašić, „Kritičko izdanje Povelje bosanskog bana Kulina“, u: Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina 1189-1989, ANUBiH, Sarajevo, 1989, 7-22)
Izvor:
Emir O. Filipović: „Bosansko kraljevstvo. Historija srednjovjekovne bosanske države“, Mladinska knjiga, Sarajevo 2018. ISBN 978-9958-9398-6-0

Senaida Karavdić: O Povelji Kulina bana

     U ime Oca i Sina i Svetog Duha.
    Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovačkim:
            -da ću Vam biti pravi prijatelj odsad i zauvijek,
            -da ću istinski mir i povjerenje držati s vama dok budem živ,
            -da ću sve Dubrovčane koji se kreću i trguju po zemlji kojom vladam, bilo da namjeravaju boraviti, bilo da (samo) prolaze, vjerno i srdačno prihvatiti bez ikakve odštete, osim ako mi ko svojom voljom da poklon,
            -da nad njima moji časnici neće učiniti nikakvo nasilje,
            -da će im, dok budu boravili u mene, dati svjet i pomoć kako bih i sebi samom, koliko bude moguće, bez bilo kakve loše namjere.
            Tako mi Bog pomagao i ovo sveto Evanđelje.
    Ja, Radoje, pisar banov, pisao sam ovu knjigu prema banovo zapovijesti tisuću sto osamdeset devete godine po Hristovom rođenja, u mjesecu augustu, dvadeset deveti deveti dan – na Odrubljenje glave Jovana Krstitelja.
AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE: GODIŠNJAK, Knjiga 35, Sarajevo 2008.

Marko Vego: Prilagodba Povelje

Jedan od uvaženih naučnika bosanistike je Marko Vego (1907 – 1985) i njegova Prilagodba Povelje bana Kulina je iz 1982. godine. Prof. Marko Vego: „Postanak srednjovjekovne bosanske države“, izdavač Svjetlost, Sarajevo 1982., strana 133.

„U ime oca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha. Ja ban’ bos'n'ski Kulin’ prisezaju (prisežem) tebi, kneže Kr'vašu i v'sim’ (svima) građam’ (građanima) Dubrov'čam (Dubrovčanima) (da ću) pravi prijatel’ (prijatelj) biti vam’ od’ sele i do vijeka i prav’ goi dr'žati s’ vami i pravu vjeru dokola (dokle) s'm’ (sam) živ’: v'si (svi) Dubrov'čane (Dubrovčani) kire (koji) hode po moemu vladaniju (državi) tr'gujuke (trgujući), godje (gdje) si kto hoke (hoće) krjevati (kretati) godje (kuda) si kto mine pravov’ vjerov’ (pravom vjerom) i pravim’ sr'd'cem’ (srcem) dr'žati e (je) bez’ v, sakoe (svake) zledi (zlobe) razne što mi kto (tko) da svoev’ volov’ (svojom voljom) poklon’ i da im ne bude od’ moih’ č'st'nikov’ (činovnika) sile i dokole (dokle) u mne (u mene) budu, dati im’ s'vjet’ (daće im se savjet) i pomok’ (pomoć) kakore i sebi, kolikore moge (može) bez’ v'sega (svega) z'loga primisla: tako mi Bože pomagai (pomagaj) i sie (ovo) stgo (svetago) evangelie (evanđelje). Ja Radoe (Radoje) dijak’ ban’ (banov) pisah’ siju (ovu) knigu (knjigu) povelov’ banov’ (po zapovijedi banovu) od’ rož’ stva Hristova: tisuka (tisuća) i s'to i osm’ (osam) deset’ i devet’ ljet’, mjeseca au'gusta u d'vadeseti i deveti dn’ (dan) usječenija (Usječenja) glave Jovana Kr'stitela (Jovana – Ivana Krstitelja).“

Herta Kuna: Prevod Povelje

Naučnica salvistike Herta Kuna (1922 – 2009): Povelja bana Kulina, prevod je iz 1989. godine i objavljen je u članku Neosporno svjedočanstvo (1989. godine i nalazi se u časopisu Odjek 2007., str. 78. ).

    U ime oca i sina i svetoga duha.
Ja, ban bosanski Kulin, prisežem tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima da ću vam pravi prijatelj biti odsad pa dovijeka i da ću pravi mir održavati s vama i pravu vjeru dokle sam živ.
Svi Dubrovčani koji hode po tlu kojim vladam trgujući (mogu) gdje ko hoće biti, gdje ko hoće prolaziti, pravom vjerom i pravim srcem držaću ih bez svake štete, osim ako mi tko da svojom voljom poklon. I da im ne bude od mojih časnika sile, i dokle kod mene budu da im se da savjet i pomoć kao i sebi, koliko je moguće, bez ikakve zle primisli.
Tako mi bože pomozi i ovo sveto jevanđelje.
Ja, Radoje dijak, banov, pisah ovu knjigu banovih povelja od rođenja Hristova tisuću sto i osamdeset devete godine, mjeseca augusta, u dvadeset i deveti dan, na usječenje glave Jovana Krstitelja.

Herezna nauka i konstitutivna paranauka u teškom sukobu oko bosanstva

Jedan od značajnih antibosanaca i uvaženi ideolog konstitutivnog fašizma u Bosni, akademik Muhamed Filipović (1929 – 2020), svojedobno je razvio teoriju da nije bilo Bosne u srednjem vijeku ni Bosanaca pa ni bosanstva. A tvrdnje o postojanju tako nečega samo su izmišljotine bezbožne hereze.

Pošto se to probosancima nije dopadalo, onda je prof. dr. Dubravko Lovrenović (1956 – 2017), medievalist i jedan od velikana nauke bosanstvu, s naučnog stanovišta dokazao da je Bosna postojala u srednjem vijeku kao banovina i kasnije kao kraljevina. Na tom prostoru ljudi su se nazivali Bosanci, a najznačajnije tekovine bosanstva su stećci.

A to opet nije pasalo konstitutivcima, sunitskim monoteistima i ortodoksnim monoteistima i katoličkim monoteistima, u njihov politički koncept jer je s njihove strane predviđeno da se bezbožna Bosna rastrgne na vjerske distrikte. Zato su na kraju njihovi „instalirani trojanci“, tajna služba ogrezla u svakoj vrsti kriminala,  usmrtili i Dubravka Lovrenovića i njegovu porodicu, a i njegovog prijatelja Sulejmana Redžića. Posmatrano s konstitutivnog stajališta, iščupano je zlo s korjenom. Ipak, ni državni teror ne može zaustaviti nauku.

Uprkos svemu, pedagogija, dakle školstvo, prihvatila je naučne dokaze o postojanju srednjovjekovne Bosne, Banovine i Kraljevine, pa se njena historija djelimično proučava u školama.

Svejedno, prkoseći takvim datostima, sunitski svećenici i ortodoskni svećenici i katolički svećenici sa svojim pobožnim pristalicama složno ponavljaju teorije kvazinaučnika Muhameda Filipovića da nikad nije bilo srednjovjekovne Bosne ni Bosanaca niti bosanstva. Da oni idu stranputicom, to im još ne dolazi u glavu. A što oni dosad nisu uspjeli raskinuti državu na vjerske distrikte, možemo samo zahvaliti Europskoj Uniji, koja očito nije voljna da finansira njihove teokratske državice.

Što se tiče Bosanaca, oni mogu biti sigurni da je nauka o stećcima i bosanstvu na pravom putu. Napreduje sporo, ali napreduje. A da nije prijetnji, diverzija i blokade od strane zloglasne tajne službe, „instaliranih trojanaca“, mi bi se smjeli porediti s europskim naučnicima.

 

Značajniji proučavatelji bosanstva

Nauka o stećcima je naučna disciplina koja se u prvom redu bavi istraživanjem bosanskih stećaka i bosanstva. Stećci su postali kultna vizija Bosanaca.

Zbog pasivnosti klasične historije, nauka o stećcima i o bosanstvu bavi se i proučavanjem cijelokupne povijesti srednjovjekovne Bosne, od njenog geopolitičkog početka kao mađarskog vojnog distrikta 1135. godine pa do njenog naslinog uključivanja u Turski Sultanat 1463. godine.

Dakle, ova nauka proučava historiju starih Bosanaca, povelje njihovih vladara i ostala dokumenta povelje i ostala dokumenta njihovih vladara, te njihovu sveukupnu kulturu, takozvano bosanstvo, naravno po segmentima. U razdoblju konstitutivnog fašizma bosanstvom se uglavnom bave entuzijasti, koji žrtvuju mnogo toga za nauku, a posebno je što nosaju svoju glavu u torbi.

Ćiro Truhelka (1865 – 1942) je bio arheolog i polihistor. Kao austro-ugarski službenik i perspektivan mladi stručnjak najzaslužniji je da je otvoren Zemaljski muzej u Sarajevu 1888. godine. Bio je kustos i kasnije direktor tog muzeja.

Za nas je Ćiro Truhelka začetnik i pionir nauke o stećcima i o bosanstvu. Bio je u mnogim naučnim pravcima aktivan, a naročito je proučavao bosanske stećke i prema tadašnjim mogućnostima historiju Bosne. Prvi je vršio transliteraciju natpisa na stećcima i kopije prikaza na njima, dakle figura i ukrasa.

U svojoj senzacionalističkoj euforiji iznosio je Ćiro Truhelka tvrnje koje niko nije mogao osporiti, ali ni potvrditi. Recimo, stećci potiču iz neke pradavne bosanske kulture, koja je možda čak najstarija u Europi; zatim je u svom radu iz 1894. godine uveo termin bosančica za pismo stećaka tvrdeći da je to najstarija ćirilica; onda je tvrdio da je bogumilstvo poseban oblik prastare herezne vjere vezane za geografski prostor Bosne; on je 1898. godine kod Visokog otkrio Ploču s natpisom bana Kulina i još mnogo toga.

Dva najznačajnija velikana nauke o stećcima su komunistički naučnici Marko Vego i Šefik Bešlagić. Dobro su sarađivali i ostvarili su u nauci o stećcima sjajne rezultate na koje mogu svi Bosanci biti ponosni. U ondašnjem glomaznom komunističkom naučnom aparatu, svakako najvećem u povijesti ovog smjera nauke, trebali su drugovi naučnici po komunističkom zadatku proučiti i razjasniti fenomen stećaka. Oni su to manje ili više i učinili na genijalan način, mada nauka u biti nikad nema kraja. U tom epohalnom naučnom poduhvatu imali su Marko Vego i Šefik Bešlagić ključne pozicije.

Marko Vego (1907 – 1985) je bio uposlenik Zemaljskog muzeja  i kasnije direktor. Kako nam Šefik Bešlagić objašnjava, Marko Vego je sa svojim timom prispjeli matrijal s terena obrađivao, sortirao i prenosio na papir. Tako je nastalo kapitalno djelo bosanstva pod naslovom: „Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I – IV“. Prvi „Zbornik“ je objavljen 1962. dok je četvrti objavljen 1970. godine, a izdavač je Zemaljski muzej Sarajevo. Kao autor ovog djela važi da je to Marko Vego.

U „Zborniku“ su uz veoma kratke komentare navedeni i odslikani ili skicirani manje-više svi stećci s navedenim lokalitetom.

Šefik Bešlagić (1908 – 1990) je bio šef istraživačkih ekipa na terenu i kako on objašanjave, obišli su i istražili sve nekropole (groblja) stećaka, i one velike i one male, pa i pojedinačne stećke. Sav taj sakupljeni istraživački materijal, kojeg je sakupio sa svojim timom, slao je Marku Vegi i njegovom timu na preispitivanje i sortiranje.

On je zaključio da nisu svi kameni spomenici stećci. Naime, i druge kulture su postojale na ovim prostorima. Stećci su samo vezani za kulturu srednjovjekovne Bosne i imaju svoje karakteristika. Ove tvrdnje Šefika Bešlagića, da su stećci svjedočanstva srednjovjekovne Bosne, Bosancima dolazi kao melem na dušu. To je jasan dokaz njihovog bosnstva, dakle višestoljetne bosanske tradicije.

Svojim argumentiranim izlaganjem Šefik Bešlagić je stećke pretvorio u kultnu viziju Bosanaca.

Šefik Bešlagić je autor drugog kapitalnog djela bosanistike pod naslovom: „Stećci – kultura i umjetnost“ 1982. godine. To je na izvjestan način sinteza povijesti Bosne i stećaka.

U svojim radovima je Šefik Bešlagić preispitivao i analizirao i radove Ćire Truhelke pa je iznio svoje viđenje svega i svačega. Pod (a) stećci su vezani samo za kulturu srenjovjekovne Bosne;(b) on nigdje nije naišao na natpis bogumili ili slično tome; (c) nigdje nije pronađen nikakav naziv pisma niti termin bosančica i slično. Doduše, natpisi na stećcima pisani su nekom vrstom ćerilice, ali njeno porijeklo se u njegovom vremenu nije moglo nigdje svrstati pošto su nedostajali valdni argumenti.

Ko proučava stećeke trebao bi poznavati ova dva kapitalna djela: Marko Vego: „Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I – IV“ i Šefik Bešlagić: „Stećci – kultura i umjetnost“

U razdoblju vladavine konstitutivnih fašista kad se suntitski monoteisti i ortodoksni monoteisti i katolički monoteisti trude iz petnih žila da raskinu državu na vjerske distrikte, dolazilo je i dolazi do žestokih ideoloških sukoba između antibosanaca i Bosanaca. To se dešavalo uglavnom u medijima dok su Bosanci još bili kako-tako dio društva u Bosni. Rasprave i svađe su se vrtilo oko suprotstavljeni stavova: jeste bilo Bosne – nije bilo Bosne.

Prof. dr. Dubravko Lovrenović (1956 – 2017) je naredni velikan nauke o stećcima. Kao deklarirani Bosanac on je emotivno branio svoje dokaze da je u srednjem vijeku postojala Banovina Bosna i Kraljevstvo Bosna, što se danas kako-tako uči u školama.

Za Bosance je posebno važno što je profesor Dubravko Lovrenović prenio znanje o dotadašnjim naučnicima bosanistike i njihovim radovima.

Dubravko Lovrenović je jasan u svojim definicijama:

(a) Stari Bosanci su govorili svojim bosanskim jezikom.
(b) Stećci su nastajali u srednjovjekovnoj Bosni od otprilike vladavine bana Kulina (1180 – 1204) pa do pada Kraljevine Bosne pod vlast Turskog Sultanata 1463. godine.
(c) Ni bogumili niti bogumilska Crkva kao hereza nisu postojali ni u Bosni niti negdje na drugom mjestu.
(d) Hereza nije vjera, to je nešto drugo.
(e) Pismo kojim su pisani natpisi na stećcima je stara ćirilica. Izraz bosančica nije naslijeđen, već ga je izmislio Ćiro Truhelka.
(f) Stari Bosanci su svoje nadgrobnike nazivali kam, kamen, biljeg, a ne stećak kako je to Ćiro Truhelka objašnjavao. (Doduše, izras stećak nikome ne smeta pa se udomaćio kako kod nauke tako i u običnom govoru.)

Očito je antibosancima prevršilo bosanstvo Dubravka Lovrenovića pa je na kraju usmrćen.

Izuzetno važno djelo bosanstva je Dubravko Lovrenović: „Stećci : Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka“, Rabic, Sarajevo 2010. ISBN 978-9958-33-033-9

I moja malenkost, Hamza Hamzabegović, bavi se, pored ostalih istraživanja, i naukom o bosanstvu. Da je veoma teško raditi u konstitutivnom fašizmu, to je iskusio skoro svaki intelekt.

Samo bih ovdje istakao svoje dvije studije, koje doprinose tome da se bolje razumije povijest Bosne pa i Balkana.

(a) Pismo kojim su pisani natpisi na stećcima je stara ćirilica, kako su već zaključili Šefik Bešlagić i Dubravko Lovrenović. Mojom studijom: „Stara ćirilica i njeno moguće porijeklo“ dokazao sam s naučnog stanovišta da je stara ćirilica nastala u Bugarskoj između 886. i 889. godine. Njeni izumitelji su svećenik Črnorizac Hrabri alias princ Simeno (kasnije bugarski knjaz/car Simeon I. Veliki) i njegov prijatelj svećenik Konstantin od Preslava. Lokalitet nastanka ćirilice je Preslavska književna škola (sveučilište) u Prelsavu.

Najstarije djelo napisano ćirilicom je vjerovatno „Skazanie o pismeneh“ (Legenda o slovima), drugo djelo napisano ćirilicom je „Poučno Evanđelje“ (bugarski: Učitelno evangelie) i sadrži u sebi datum 893/894. godina. Eventualno treće djelo bi bilo  „Četiri govora protiv arijanstva“ (bugarski: Četiri slova protiv arianite) i ono ima u sebi datum 905/906. godina.

Ovdje se može dodati da su se od ove „preslavske“ ćirilice razvile sve ćirilice kojima se danas služi apsolutna većina Slavena, naravno lokalno reformiranim.

(b) Druga moja studija je isto važan doprinos bosanstvu: „Bosna i njen geoplitički početak 1135. godine“. U ovom radu se jasno kaže da je mađarski kralj Bela II. Slijepi (1131 – 1141) sa svojom surpugom, raškom princezom Jelenom/Ilonom, okupirao 1135. godine oblast od Drine pa dijelom do Vrbasa i od Save pa do Rame u gornjem toku Neretve. Ta oblast je bila integralni dio Dalamacije, provincije Papinske Države. Bela II. Slijepi je osvojenu oblast proglasio mađarskim vojnim distriktom i dao mu naziv Bosna. To je geopolitički početak Bosne.

Još nešto se može reći u ime postojanja različitih naziva govora/jezka kod Južnih Slavena. Dakle postoji bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski govor/jezik. Ako se 999 brojeva izgovara isto, a samo naredni nejednako, tisuća ili hiljada, a i to svako zna, onda se tu ne radi o različitim govorima, već o političkim manipulacijama.