Hamza Hamzabegovic//bosliterni.ba
Religija je vjerovanje u Boga i teokratiju.
Hereza je vjerovanje u čovjeka i demokratiju.
Religija je institucionalno obraćanje Bogu molitvama uz ubjeđenje vjernikā da će im se kroz to dodijeliti sretnija sudbina i poboljšati postojeća, dok je hereza nevjera i ljudsko zlo, koje treba uništiti.
Hereza je ljudski razum i opozicija religiji, dok je religija obmana i manipulacija ljudskim osjećanjima iz koristoljublja pa je ljudsko zlo, čije aktivnosti treba suzbiti.
Piše: Hamza Hamzabegović
S a d r ž a j:
Mentalna evolucija ljudskog shvatanja
Religija i hereza
Religija
Hereza
Šamanizam
Ratarstvo i svevišnja moć
Vladar div i svjedočanstva moći
Narmerova paleta
Imhotep i početak svjesne epohe
Rat grad-država Lagaš i Umma u Sumeru
Cilindrični pečati iz Mezopotmije
Susreti s Bogom
Konfuzija vjerovanja
Vjera tengrizam
Mentalna evolucija ljudskog shvatanja
Koliko je prihvatljiv ili neprihvatljiv sukob nepobitnih „istina“ religije i hereze, teško je reći, ali njihov dualizam kao misteriozna opsesija egzistira kroz čitavu vječnost. Otkako je čovjek spoznao sebe kao inteligentno biće, postoje ta dva antipoda.
Međutim, stručnjaci smatraju da su to samo skupni nazivi i u biti ne postoji ni religija, već samo brojni monoteizmi kao oblici opet različitih religija, niti neka herezna organizacija kao suštinska opozicija religiji, već je to manje ili više gledište s kojeg se interpretira ljudska logika.
U prošlosti se dogodilo mnogo loših stvari, strašnih ekscesa i opasnih progona iz vjerskih ili antivjerskih ubjeđenja, te radi imperijalističkih ili političkih afirmacija, a naročito u konkurentnim sukobima striktnih monoteizama. Ti događaji privlače pažnju iz historijskih, naučnih ili senzacionalističkih razloga.
Ipak je bilo mnogo plodne saradnje i uzajamnog prožimanja različitih spoznaja. Posebno u prastarom Egiptu, gdje je maat-princip, neka vrsta moralnih normi ljudskog ponašanja, svojom integracionom snagom sprječavao sukobe među pristalicama brojnih božijih kultova. Neminovan rezultat svih tih psihobućkuriša jeste mentalno sazrijevanje ljudskog uma. Počelo se zaključivati da niko nikog ne bi trebao ugrožavati ni iz kog razloga i da je pravo jednog čovjeka ograničeno pravom drugog.
Zato nijedan istraživač historije ne bi se trabao povoditi nekadašnjim izlivima mržnje ili agitatorskim samohvalama. Trebao bi biti neutralist i pragmatično iznositi događaje onako kako su se zbili i odvili, bez obzira da li je uvijek moguće objasniti uzroke i posljedice. Ako su se dva konkurentna monoteizma u jeku žestokih sukoba i rasprava oko vizije Boga nazivali herezom i pogrešnom vjerom, to ne znači da su oni bili vjerska stranputica ili da su pak prihvatali hereznu logiku u svoju doktrinu, mada ni jedno ni drugo nije isključeno u izvjesnim segmentima ljudske refleksije.
Oni i nadalje tvrde da je Bog najednom stvorio svijet sa svim ovim što vidimo, čujemo i osjetimo te da je uredio postojeće relacije nebo, zemlja, čovjek, životinje, biljke, voda, vatra i sve ostalo. To je Bog uradio baš onako kako to njihov prvosvećenik propovijeda i isključivo za njihove potrebe. Sve ostalo je griješno vjerovanje u lažne bogove pa je zato hereza.
Međutim, hereza ima svoju samostalnu vjeru i sopstvenu viziju o svemu i svačemu. Kod hereze je polazni stav u razmišljanju da je svijet nastao kroz evoluciju. Razvojem od primitivnijih bića proizilazila su kompleksnija stvorenja. Britanski naučnik Charles Darwin (1809 – 1882), jedan od najznačajnijih heretika u povijesti, razvio je naučnu teoriju o evoluciji živih bića, dakle o biljnim i životinjskim vrstama.
Po ugledu na razmatranja Charlesa Darwina prihvataju se različite naučne teorije o evoluciji svega i svačega, pa i ljudskog društva. Dakle, ljudska zajednica je evoluirala od običnih lovačkih i ratarskih grupacija do državne strukture. Prema tome, Bog nije najednom stvorio ni narode ni države, već se i jedno i drugo formiralo kroz protok vremena, veoma često na buran i nerazuman način iz epohe u epohu.
Pošto su vjera i hereza sastavni dio društva i one permanentno evoluiraju kroz vrijem i prostor prilagođavajući svoje misli i svoju nauku, ili pak logiku, vremenskim datostima.
Religija i hereza
Religija
Religija je institucionalno vjerovanje u Boga i Božiju svemoć. Riječ dolazi od latinskog pojma religio i kod starih Rimljana je to otprlike moglo značiti potčinjenost obavezama, svejedno kojim. Danas je taj termni, religija, isključivo vezan za pobožnost i vjerovanje u Boga.
Religija je fenomen kao društvena pojava, nalazi se u svakom ćošku svijeta i obuhvatila je sve pore ljudskog života. Ne može se dovoljno tačno definirati da bi to važilo za sve podjednako. Naime, danas postoje kršćanske religije sa svojim brojnim monoteizmima, muslimanske religije sa svojim brojnim monoteizmima, jevrejeske religije sa svojim monoteizmima, hinduističke religije sa svojim monoteizmima i tako dalje. Mada su potkategorije, ipak skoro svaki od monoteizama za sebe tvrdi da je samo on ispravna religija, jedino je „njihov“ Bog istiniti Bog, sve ostalo je izmišljotina i obmana ljudi.
Svaki monoteizam (religija) ima svoj autoritet i svoje komponente religioznosti. Monoteisti vjeruju u Boga, Božiju svemoć i zagrobni život. Time ispunjavaju najvažnije uvjete religije. Dakle, termin religija je uopšteni pojam za iskazivanje pobožnosti uz različite obrede. Mada se u interpretacijama govori o religiji, uglavnom se misli na kolektivnu religioznost ljudi.
Dakle, monoteizam je vjerovanje u jednog Boga. Svaki monoteizam ima iznijansiranu predstavu svoga Boga. Božije osobine određuje svećenička elita dotičnog monoteizma. Bog je dobar duh za njihove iskrene i poslušne vjernike, ali je nemilosrdan duh za heretike i pogrešnovjernike.
Pripadnici jednog monoteizma u zajedničkim molitvama ili pojedinačno iskazuju poštovanje prema svevišnjem Bogu i Božijoj svemoći. Pri tome oni slijede utvrđene vjerske rituale, za svaku priliku je posebna molitva, uz to dokazuju poznavanje svetih knjiga i propisa iz njih, strogo se pridržavaju vjerskih obaveza, poštuju svoje praznike i ne krše nametnute odredba o jelu i piću.
Kroz institucionalno obraćanje Bogu i usklađeno ponašanje pojedinaca učvršćuju se socijalne veze monoteističke vjerske zajednice. Ubijeđeni su da su jedino oni pribrani kod svevišnjeg Boga i obezbjeđen im je vječni život u raju poslije smrti. Njihov Bog će strašno kazniti sve pogrešnovjernike i heretike. Zato vjera u zagrobni život ima posebno mjesto kod svećeničke propovijedi. Dotični monoteisti smatraju sebe privilegiranom i superiornom zajednicom od ostalog naorda.
Monoteizmi su organizirane institucije sa svojim bogomoljama, svećeničkim kadrom i određenom hijerarhijom te prilivom finansija. Vjernici nekog monoteizma okupljaju se u određene dane u svojim bogomoljama. Oni se u zajedničkim molitvama uz posredništvo svećenika i prinošenjem odgovarajućih žrtava obraćaju Bogu kao svevišnjoj instanci, koja dodjeljuje ljudima sudbine i poboljšava ih po potrebi uz specijalne molitve. Tako milostivi Bog nagrađuje svoje vjernike na ovom svijetu putem transcendencije, koja u vidu misteriozne sreće ozari svoje sljedbenike. Oni kroz blaženu svetost i magičnu energiju postaju beskrajno sretna ljudska bića u svojoj religioznosti.
Reiligija ima naučnu disciplinu teologiju. Pojam teoligija je grčkog porijekla i otprlike znači nauka o Bogu. Pojma se i kao fakultet teoloških nauka, gdje se osposobljavaju svećenici, svejedno koji, za svoj svećenički poziv. Teolgija proučava Boga kao regulatorsku moć svega postojećeg sa svog dotičnog monoteitičkog stanovišta. Bog je aktiva, čovjek je pasiva.
Teologija interpretira svoje religijske dogme, pravila i norme dotičnog monoteizma. Bog je stvorio svijet u kojem živimo, Bog je odredio norme po kojima su monoteisti superiorniji od ostalog naroda, Bog ima u zagrobnom svijetu raj i pakao. Kad čovjek umre i dođe na onaj svijet, Bog određuje dotične monoteiste u raj da vječno žive, sve druge šalje u pakao da vječno pate. Prema tome, duše se ne gube ni kod pravednih ni kod griješnih ljudi.
Važan elemen religije je svećeničko prosvjetiteljsko tutorstvo, koje doktrinalno tvrdi: Bog je sve, čojek je ništa. Dakle, teološko učenje zahtijeva ropsku potčinjenost religiji.
Naravno, oduvijek je važilo: Ono što ljude ujedinjuje, to ih i razjedinjuje. Zato mnogi monoteisti, zarad pritiska od strane antiteologa, humanista, heretika ili ateista, pokušavaju sve to relativirati i tako modelirati Boga da postane dobronamjerna i dobroćudna svemoć, koja ne zlostavlja nikakave ljude, već ih uvijek nagrađuje.
Termin vjera se često upotrebljava kao sinonim za religiju. Takva upotreba te riječi može se samo uvjetno prihvatiti. Riječ vjera je staroslavenska riječ vera i vjerovatno je nastala od latinske riječi verus – istina.
Pojam vjera ima svoj relacijski domet. Često se upotrebljava u svakodnevnom životu pa se kao teološki pojam izbjegava jer se razine prepliću. Obično ukazuje na lični stav govornika ili njegovo nesigurno uvjerenje da će se nešto ispuniti, mada je to isto teško provjeriti. (-Vjerujem da će nam firmi povećati platu za pet posto. -Ko u svašta vjeruje, dugo živi u nadi.)
Pojam religija jasnije obuhvata relacije Bog, čovjek, pobožnost, teologija, svećenstvo, zagrobni živo, Božija nagarada, Božija kazna i slično. Pristalice tog razlučivanja, vjera ili religija, tvrde da je vjera samo uvjerenje, dok je religija stvarno usmjerenje, svejedno u kom pravcu.
Hereza
Hereza ili jeres (grčki: hairesis) se obično smatra da je opozicija državnoj religiji, pa čak i vlasti. Zato su vlastodržci herezu pojmali kao izopačeno slobodoumlje, pogrešnom vjerom i drsko buntovništvo pristalica hereze, dakle heretika.
Hereza je paralelno razmišljanje o čovjeku, društvu i mentalnoj svijesti: Čovjek je to svemoćno biće koje stvara i oblikuje svijet u kojem živimo, svejedno da li finom metodom ili naslinom energijom. A ljudske ideologije, religiozna, herezna, filozofska, ateistička i slično, samo oblikuju lični stav pojedinca prema refleksijama različitih zbivanja.
Najžeći sukobi između vjere i hereze vode se na ideološkom nivou oko pitanja: Da li je Bog fizička veličina, koja na nedokučiv način određuje ljudima sudbinu ili je Bog samo svećenikova riječ, koja svojom snagom podešava društvo svećeničkim potrebama? Religiozni ljudi u dubini svoje duše vjeruju da je Bog ta sila koja je instalirala religijske dogme u društvo i određuje vjerske normative. Sve ljudske potrebe, psihičke, fizičke, fiziološke ili finansijske, sadržane su u tim propisima. Ništa drugo njih ne zanima jer je navodno svaki razum neprijatelj religije.
Najveći heretik svih vremena, egipatski vladar, kralj Ehnaton (1353–1336. stare ere) uspostavio je ključnu hereznu konstataciju: Ja, čovjek, a ne Bog. To otprilike glasi: „Ja, čovjek, vladar, određujem tebi, čovječe, sudbinu, a ne Bog s ljudskim tijelom i životinjskom glavom, kojeg su umjetnici nacrtali na zidu ili isklesali od kamena prema mašti nekog svećenika.“
Za faraona Ehnatona samo je Aton na nebu (ploha Sunca) stvarni Bog. Aton na nebu stvorio je život na zemlji putem svojih zraka i svjetlosti. Život je moguć samo u osvijetljenom prostoru, a ne u mračnom zagrobnom svijetu. Svi ostali bogovi nemaju sovje fizičke veličine jer su izmišljeni pojmovi. Pošto je samo on, Ehnaton, zastupnik Atona na Zemlji, zato ima pravo da određuje šta jeste, a šta nije.
To je dalo novi zamah u mentalnom sazrijevanju ljudskog uma u vremenu i prostoru te povećalo kvantum znanja. Ideološki sukobi u globalnom dualizmu između religijske i herezne doktrine još više su se zaoštrili.
Dakle, egipatski faraon Ehnaton je oko hiljadu godina prije helenizma stavio čovjeka u prvi plan društvenih zbivanja, a oko tri hiljade godina prije pojave srednjovjekovnog humanizma u Europi.
Međutim, kako je Ehnaton sebi modelirao Boga prema svojim potrebama i predstavama, slično tome će kroz povijest činiti i drugi vojni, politički i vjerski moćnici za svoje potrebe.
Hereza nije vjera niti antivjera, već drugačija perspektiva razmišljanja o međuljudskim relacijama. Hereza nije nikad imala svoju organiziranu strukturu kao ni ateizam. Za razliku od ateističke neutralnosti, hereza ima svoje vjerovanje s aspekta duhovnog i moralnog temelja društvenih istinitosti. I hereza nastoji da kaže s načunog stanovišta šta jesta, a šta nije. Hereza nije ni nauka, ali su skoro svi značajni naučnici bili heretici jer su bili ubijeđeni da svijet ne počiva na svećeničikim propovijedima, već se društvena zajednica formirala kroz proces evolucije i mentalnog sazrijevanja ljudskog uma kroz vrijeme i prostor.
Hereza je slobodoumlje vođeno ljudskim razumom. Heretik razmišlja u drugim dimenzijama, u svakom sličaju izvan vjerskih okvira.
Ako neki pobožni monoteist u svom religioznom zanosu tvrdi: -Treba poubijati sve bezbožnike i pogrešnovjernike i opljačkati njihovu imovinu jer je to svevišnji Bog naredio. Ovakvoj monoteističkoj ideologiji kontrira svaki razuman čovjek, a pogotovo slobodoumni heretik: -Nikakav pobožni monoteist nema pravo da ispravlja Božije greške i da ubija, pljačka i maltretira one ljude, koji se njegovom prvosvećeniku ne sviđaju, jer je i njima Svevišnji dozvolio da žive i hodaju po Zemlji.
Očito je iz ovakvih kontroveza nastao glavni opozicioni stav hereze: -Bog nije stvorio svijet onako kako to svećnik objašnjava niti život teče prema dogmama bilo kojeg monoteizma.
Međutim, monoteizam i ispravljanje Božijih grešaka, dakle terorizam i fašizam u vjeri, posebna su tema, a i najozbiljniji problem savremenog društva. Monoteist razmišlja u dimenzijama koje izlaze izvan ljudskih okvira: Bog je sve – čovjek je ništa, te kroz svoju razornu moć iracionalnog pojmanja društva svjesno traži metode kako bi uništio ljudski razum i svaku izbornu demokratiju pretvorio u anarhiju.
Hereza se trudi da kroz nauku, izloženu kao navodno nepobitnu istinu, uklopi ideale etičke kulture u svoju doktrinu. Na taj način konstruira stvarnu ili umišljenu društvenu realnost.
Hereza želi pomoći ljudskom intelektu da se snađe u složenom društvenom univerzumu, gdje u prostoru zvanom država kaos čine vjera i antivjera, hereza i glupost, racionalno i iracionalno, dobro i zlo, razum i nerazum, poštenje i nepoštanje, demokratija i fažizam, zakon i bezakonje, pa još i više poželjenih i nepoželjnih elemnata ljudskog bitisanja.
Šamanizam
Prema spoznaji nauke prvo vjerovanje ljudi je takozvani šamanizam. To je ubjeđenje da je svijet u vlasništvu brojnih duhova, mada su nevidljivi, ipak su svugdje prisutni. Oni gospodare okruženjem. Trajno su srditi na sve postojeće, a naročito na ljude, koji im i nisu baš dobrodošli. Posebno je strašan duh groma, koji je neumoljiv.
Šamanizam je možda najduže razdoblje vjerovanja i uglavnom se veže za epohu nomadizma, što je mobilno stočarstvo nomada. Stočarstvo je pak najstariji ekonomski oblik privređivanja. Za nomade je karakteristično da su se obično dva puta godišnje selili iz jedne ispaše u drugu, jesen i proljeće. Nomadi su se često selili i u cikličnim intervalima, doslovno kroz vrijeme i prostor, putujući periodično, a opet beskonačno, u nekom zamišljenom krugu po više godina.
Selile su se cijele socijalne skupine, rodovi i plemena zajedno sa stokom transportirajući šatore i ostalu imovinu. To je samo od sebe zahtijevalo logističke sposobnosti kod rodovskih i plemenskih elita. Takve aktivnosti su u mnogome doprinosile sazrijevanju ljudskog uma.
Takvih seobe je bilo po cijelom Globusu. Za nauku su ostali prepoznatljivi tragovi u Afriki, seobe ili egzodusi zbog redovnih poplava Nila u Egiptu, zatim na Arapskom poluotoku, a posebno u nezamislivo velikim prostranstvima Azije s nestabilnom klimom i mnoštvom ljudstva. Pošto se tu najduže zadržao i u značajnoj mjeri preinačavao, obično se centralna Azija smatra domovinom Šamanizma.
U tim socijalnim zajednicama bili su takozvani šamani hiljadama godina impozantne ličnosti, neka vrsta svećnika, čarobnjaka i medicinmana. Šaman je imao status neprikosnovene veličine u svojoj zajednici. Ponašao se kao čudotvor i njegovi sunarodnjaci su vjerovali u njegove magijske sposobnosti da stvara čuda prevazilazeći prirodne zakonitosti. Bio je na neki način gospodar vremena i ljudske psihe.
Vođa plemena je uglavnom donosio odluke po savjetu svog vrača, dakle šamana. Radilo se tu o ustaljenim ritualima o tome kad treba vršiti pokret i kuda treba kranuti. Isto tako je vrač prizivao duhove u vezi sa liječenjem i spašavanje oboljelih ljudi. Posebno mjesto imalo je razmatranje o ratu i miru. Sudbonosne odluke bi obično padale tek kad je šaman bio u stanju iznijeti svoj savjet poslije konsultacija sa posebno tajanstvenim duhovima. Tom prlikom su rituali očito bili žešći i glasniji.
Kako se objašnjava, posebno mjesto imao je eho u nastanku fame o postojanju prirodnih duhova. Kad nastali zvuk ili ljudski glas udari u brdo, on se odbije i vrati se nazad pa se čuje kao odjek. U krševitim planinama i kanjonima on se višestruko prelama i stvara čudnovatu jeku.
Navodno su prema tome ondašnji ljudi zaključivali da sve u prirodi ima svoj duh. Duhovi su često nemilosrdni demoni i za ljude veoma opasni, još opasniji od divljih zvijeri.
U tom neizvjesnom i nesigurnom vremenu šamani su bili uzdanice naroda. Šaman je na magičan način bio u stanju da dozove lokalne duhove i da na čudan način razgovara s njima pa da ih kako-tako primiri i ublaži njihovu srdžbu. Prije svega, bio je u stanju da razlikuje ljudima naklonjene duhove od onih za ljude opasne.
Sistem kad se vjerovalo u šamanove iluzije obično se naziva šamanizam, a i dugotrajna epoha nosi takav naziv. Pojmovi šaman i šamnizam dobili su naziv u savremenom dobu i vjerovatno dolaze iz tunguskog jezika kojim se služe narodi na istočnim granicama Rusije i Kine.
Šaman je od prahistorije kroz razne rituale uzvikujući ceremonijalne pjesme, lupajući po čarobnom bubnju, te uz zvuke čegrtaljke, pa i igranjem ukrug zapadao u ekstaze i trans. U stanju transa duhovi mu se ukažu iza svega vidljivog.
U tajanstvenoj komunikaciji, koja je za običnog čovjeka nerazumljiva, a uz vještu taktiku šaman bi od duhova saznavao sve šta donosi skora budućnost. To mu je davalo nadmoć nad ostalim ljudima. Uz to se vjerovalo da šaman ima i čarobnu moć te da upravlja izvjesnim duhovima i da oni neke stvari, dobre ili loše, urade po njegovom nalogu. Kad umre neki član plemena, šaman je imao važnu ulogu u postojećim običajima sahrane.
Svejedno kako mi to sad s ove vremenske distance procjenjivali, moćni šamani su svojim ponašanjem stvarali ravnotežu između čovjeka i viših sila time što su svojom čarobnom snagom umirivao zle duhove. Šaman je bio hiljadama godina spona između vidljivog i nevidljivog svijeta.
Radi usklađivanja ove ravnoteže, ljudske nemoći i duhovnih svemoći, šamani su prinosili duhovima životinjske žrtve uz odgovarjuće rituale propraćene molitvama. U Aziji bi to bilo jedno govedo, dok je u Mezoptamiji pored goveda mogla biti i ovca.
Kad se okrene ugao posmatranja, šamani su bili prvi mudraci koji su formirali ljudske misli u shvatanju društvenih pojmova i predstava. Svojim ponavljanjem maštovitih priča o svemoći duhova, ubijedili su sunarodnjake da vjeruju u transcendentnu moć natprirodnih sila. Te sile dodjeljuju ljudima dobre i loše sudbine. Ko ih više poštuje i prinosi im žrtve, te sile njemu dodjeljuju bolju sudbinu nego onima koji to ne čine.
Šamani su svojedobno bili elita društva. Epoha šamanizma trajala je izuzetno dugo. Oni su bili ljudi od formata kojima se slijepo vjerovalo. Doslovno, šamani su oblikovali umne sposobnosti kompleksnog razmišanja o svemu i svačemu, dok je njihovo viđenje svijeta bilo tada sušta istina.
Kroz evoluciju ljudske pameti od mnogostruke aktivnosti jednog šamana, dakle od kulturnog fenomena šamanizam razvile su se raznovrsne društvene grane, kao što su kumirstvo, medicina, vjera, politika, vladarstvo, pripovijedanje, pravosuđe, astrologija (horoskopsko gatanje), astronomija, kalendarstvo i druge znanosti socijalnog suživota.
Ratarstvo i svevišnja moć
Ljudsko biće je prolazilo kroz mnoge faze svog evolucionarnog razvoja, svjesno ili nesvjesno tih promjena.
Oko rijeka u Mezopotamiji, jezera u Aziji, oko Crnog mora, a posebno u širokoj kotlini rijeke Nil u Afriki nastajala su ratarska područja. To je jedan od ključnih zaokreta u historiji čovjekovog bitisanja. Način života se radiklano mijenja te ljudska i društvena egzistencija ovisi od bezbroj faktora, prirodnih i društvenih.
Na tim geografskim prostorima stanovništvo je postepeno prelazilo na stalnu nastanjenost, postajalo je domicilno, dakle vodilo je sjedilački način života ili sedentaran život (latinski: vita sedentaria, život bez kretanja ili bez selidbe; engleski: sedentism, sedentizam ili sedentarnost; njemački: Sesshaftigkeit, sjedilaštvo). Inače, težište promatranja ovog razvoja veže se manje ili više uz razvoj kultura oko prostranstava Sredozemnog mora.
Naravno, to nije išlo od danas do sutra, već je taj proces trajao stotinama, pa i hiljadama godina. Glavne karakteristike ove epohe su da su se ljudi uzdržavali od ratarstva. To je svjestan uzgoj svega i svačega, što služi za prehranu ljudima, a ne samo korištenje resursa iz prirode u okolini. U poljoprivredi su se uzgajale mnoge žitarice te veliki broj voća i povrća, u stočarsvu domaće životinje i perad, dok zanatsvo postaje dio društva.
To sve ne uspijeva preko cijele godine pa je zato potrebno pametno raspoređivanje poljoprivrednih aktivnosti, sijanje, uzgoj i čuvenje od divljači, te žetva i ubiranje ljetine, a i spremanje ljetine u odgovarajuća i suha skladišta. Ratarsvo je u prvom redu uređenje zemljišta i priprema tla za rentabilnu proizvodnju i što uspješniju berbu. Od enormnog značja je bilo poznavanje kalendara i slijed godišnjih doba, vrijeme sjetve, kišno doba, suša i slično. Uz to se pojavljuju lutajuće pljačkaške horde od kojih je sve to trebalo čuvati.
Snagom sinergije udružuju se mnoge ljudske sposobnosti, fizičkog, psihičkog i organizatorskog djelovanja. Na plodnijim zamljišnim prostorima kod povoljne klime proizvodi se izobilje svega i svačega. Doslovno, ljudi su počeli živjeti u luksuzu, bar vladarska elita.
Ova stalna naseljenost ljudskih zajednica na nekom području uvjetovala je podizanje naselja, u početku manjih ili većih sela, te sve većih i većih naselja do (antičkih) velegradova i značjanih metropola.
Podižu se čvrste zgrade za uskladištenje namirnica i ostale robe za ljudske potrebe, a i za stanovanje. Oformljuje se službenički sloj u društvu, koji je zadužen za raspored tih dobara i živežne hrane. Nastaje i neka vrsta profesionalnih redara i čuvara, slično milicijama ili teritorijalnim odbranama.
Razvija se rudarstvo plemenitih metala. Stoka se koristi za transpor, vuču i oranje. Ljudi kopaju kanale za navodnjavanje. Vladarska elita koristi niži sloj za sve te radove. Tako se oformilo mnogo privrednih, poljoprivrednih i zanatskih grana, trgovina se razvija, a nastaje i profesinalna vojska, koja je često ratno aktivna. Dolazi i do toga da jači potčinjavaju slabije i prisiljavaju ih na ropsku poslušnost.
Dakle, u jeku ratarskog doba razdvojila su se mnoga područja ljudske djelatnosti. U toj poplavi informacija i novonastalih termina enormno se povećava kvantum znanja, dakle podiže se nivo umne sposobnosti. Poštenje i nepoštenje imaju drugačije značenje. Nastanak pismenosti je od neprocjenljive vrijednosti za evoluciju ljduske pameti. Ono što je zapisano može i neko drugi pročitati i prihvatiti ili odbaciti, pa i napamet znati. Zabilježeno se pamtilo generacijama.
Sedentizam je potpuno novi svijet u dotatašnjoj historiji čovječanstva s mnogim izazovima, prohtjevima, zahtjevima, nužnostima, ali i s različitim normama međuljudksog ponašanja. Nastaje drugačiji pogled na svijet, dakle zaseban svjetonazor (njemački: Weltanschauung).
U ratarskim oblastima svećenici i njihovi bogovi zamijenili su šamane i njihove duhove. Umjesto šamanizma oformljuju se kulotovi bogova. To su prvi oblici monoteizma, dakle vjerovanje u jednog boga ili određenu skupinu bogova s hijerarhijom, pa i božijim porodicama.
Svećenici su lični zastupnici svojih bogova na zemlji. U toj euforiji svaki značajan prvosvećenik je podizao svom bogu ili boginji hram na zemlji s takozvanim sanktuarijem u centralnom dijelu zdanja. To je doba dok su bogovi još hodali po zemlji, mada je njihovo glavno boravišta na nebu. Imali su posebne smjernice preko određanih planina kojima su silazili na zemlju i vraćali se na nebo. Dakle, kad dotični Bog boravi na zemlji, on se smješta u sanktuarij svoga hrama.
Povijesni značaj su postigli brojni zigurati u Mezopotamiji. Jedan zigurat je velika zgrada hrama s kompleksom pratećih objekata i teritorijalnog zemljišta, poput neke kneževine ili grada države. Ovo su prve državne strukture.
Dakle, vlasnik hrama na zemlji je dotični bog na nebu, a prvosvećenik hrama je lični zastupnik svog boga i radi samo ono što mu bog zapovjeda. On ništa ne izmišlja niti se sili već normalno slijedi božije uputo. To trebaju svi podanici da shvati. Kompleksom je gospodario ili prvosvećenik ili neka vrsta pobožnog kneza s titulom ensi ili pak lugal, što bi moglo biti nešto kao pokrajinski kralj. Naravno, ovisno od razdoblja, sve ove titule, a još i druge, imale su snažniji ili slabiji uticaj na formiranje vlasti.
Kako u upravnoj strukturi hrama, tako i u strukturi grada države iznijansirale su se hijerarhije. Ove dvije administrativne moću su kroz protok vremena ili dobro sarađivale ili su bile u konkurentnoj zavadi, ili pak nešto između tih relacija.
Kad neka strana nadjača, gospodar grada države ili zigurata imao je u svojim rukama kako religioznu tako i zakonodavnu moć, pa i sudsku, vojnu te privrednu. On je određivao šta jese, a šta nije na teritoriji dotične oblasti.
Na svjedočanstvima iz tih stoljeća vladar je prikazivan kao div i gorostas, koji je imao ili mu se pripisivala natprirodna snaga. Bio je dijelom bog, dijelom čovjek. Na takve zaključke nas upućuju arheološki artefakti, poneki od njih su savršeno remekdjelo ondašnje umjetnosti.
Vladar div i svjedočanstva moći
Narmerova paleta
Narmer-paleta, Narmerova paleta za šminku ili ploča faraona Narmera je faktično jedan od najstarijih historijskih dokumenata. Ovaj plitki reljef na obje strane ploče priča cijelu povijest o nasilnom ujedinjenju Gornjeg i Donjeg Egipta. Nastanak same palete datira se oko 3000. godine stare ere. A da li je Narmer sam tu paletu s takvim prefinjenim raljefima naručio ili je to bio njegov nasljednik, egiptolozi su tu prilično kolebljivi.
Na jednoj strani je odslikan faraon Narmer kao utjelovljeni bog i ima divovski stas, dakle čovjek bog s nadljudskom snagom. On je dograbio neprijatelja za kosu te je zamahnuo metalnim buzdovanom da mu razbije glavu i tako uništi zlo. Faraon nosi krunu Gornjeg Egipta. Pripasana mu je ukrašena kožna pregača. Za remen mu je pričvršćen dugačak bikov rep, koji je ostatak šamanske tradicije i bit će prikazivan na egipatskim reljefima i slikama mnogo narednih stoljeće. Kako reljef prikazuje, faraon, čovjek bog, ulazi u borbu bosonog, dok je figura iza njegovih leđa nosač njegovih sandala s titulom vrhovni kraljev sluga.
Na suprotnoj strani Narmerove palete za šminkanje vidi se procesija slavlja faraonove pobjede i ujedinjenja Egipta. Faraon divovskog stasa ovdje nosi krunu Donjeg Egipta. Ispred njega leže u dva reda po pet bezglavih leševa poubijanih neprijatelja. Dominantno mjesto na ovoj strani uzimaju dva mitska bića leopardovog lika sa zmijoliko izduženim vratovima, takozvani serpopardi. Dvojica slugu su im konopima tako uvili vratove da su oformili kružno udubljenje za šminku. Prilikom nekih vjerskih ili svečanih obreda odatle faraon uzima sebi svetu šminku da bi se šminkao, isto ostatak šamanske ceremonije. Ovako isprepleteni zmijoliki vratovi mitskhi bića, serpoparda, simboliziraju ujedinjenje Egipta.
Egiptolozi dosad nisu uspjeli da odgonetnu kako su prastari Egipćani pravili ovako divne reljefe najvisočije umjetničke vrijednosti na kamenim pločama ili još češće na ogromnim stubovima. Egipćani nisu imali adekvatan naziv za umjetnika ili arhitektu, već su to bili obični nazivi: stručnjak ili majstor svog posla.
Narmerova paleta//bosliterni.ba
Narmerova paleta, dimenzije 64 x 42 cm, Egipatski muzej, Kairo, registarski brojevi: CG 14716 / JE 32169. Sika je javno dobro.
https://en.wikipedia.org/wiki/Narmer_Palette
Imhotep i početak svjesne epohe
Kad je počelo svjesno razdoblje u povijesti čovječanstva, nije nam jasno. Iz tog razloga možemo to sami određivati prema nekim svojim vizijama, recimo od doba Imhotepa, jednog od najgenijalnijih stručnjaka primijenjene umjetnosti u ljudskoj povijesti, što mi danas nazivamo arhitektura. Od tada pa do dana današnjeg građevinarstvo postoji. Naravno, nešto od toga je moralo postojati i prije, inače ti ljudi ne bi imali potrebnog iskustva.
Imhotep je bio vrhovni svećenik, ideolog, ljekar, kancelar i graditelj, dakle superministar kod prvog kralja Treće egipatske dinastije po imenu Nečeriket Džozer (ca. 2720. pa do ca 2700. godine stare ere, ako je vladao oko 20 godina, a do 2690. ako je vladao oko 30 godina). Datiranje Džozerove vladavine varira kod egiptologa za 50 pa i više godina.
Imhotep je kao glavni arhitekt napravio faraonu Džozeru stepenastu piramidu, zapravo grobnicu u nekropoli Sakara. Ovaj objekat je sagrađen od klesanih kamenih blokova i imao je prvobitnu visinu preko 60 metara. Bio je to za tadašnje ljude enormni izazov nadljudskih napora, umnih sposobnosti, kao i organizacionih, logističkih, prehrambenih, stambenih i drugih.
Prije svega, podizanje teškog kamenja na određenu visinu bio je zadatak kojeg je trebalo riješiti, a koji je iziskivao genijalne ljude s fenomenalnim idejama, čak čudotvore. Metoda tog posla ni do danas nije razjašnjena na prihvatljiv način. Kako je piramida rasla, tako se unaokolo povećavalo brdo od pijeska preko kojeg su se transportirali teški kvadri, bar tako tvrdi jedna od više teorija. Neki egiptolozi ovo prihvataju, dok to drugi potpuno odbacuju.
Stepenasta piramida simbolizira početak svjesne epohe ljudskog bitisanja. Iz tog razloga se govori da je ovaj građevinski objekat jedan od najvažnijih u povijesti čovječanstva. U sebi je fokusirao svu moguću vrhunsku nauku i tehniku, svo znanje i spretnost tadašnjeg vremena. Stoji kao prekretnica, graničnik na početku vizuelnog pamćenja.
Tako je započelo razdoblje gradnje veličanstvenih piramida, dosta ljepših i moćnijih. Rad na piramidama bila je uglavnom radna obaveza podanika. Pošto je davalo predstavu nečega natprirodno značajnog, učvršćivalo je i uvjerenje pripadnosti jednoj izuzetno značajnoj socijalnoj zajednici, koja je pak sebe isticanla kao važniju od ostalih naroda i narodnosti. Gradnja piramida i ostalih vjerskih i državnih projekata davalo je mnogo posla ljudima pa se stvorio i stalež radnika.
Već je u Džozerovom razdoblju egipatska mitologija imala svoju vjersku istinu i nepobitna ubjeđenja s jasnim definicijama. Posmatrajući čovjeka, Egipćani su zaključili da se ljudsko biće sastoji od mnogo komponenata, a najvažnije su čovjekovo tijelo, dakle fizička konstelacija s ličnim imenom, zatim čovjekovog duha uz unutrašnje vrline i vanjski karakter, te od preminulog tijela s brojnim posmrtnim ostacima, koji nastavljaju život u zagrobnom svijetu.
Tijelo preminulog se mumificira za vječni zagorbni život. Dotle se ljudski duh raščlanjuje na svoje trajne aspekte od kojih su najvažniji: ba, ka i akh. Duh ba je najpribližniji pojmu duša kod današnjih monoteizama. Egipatski ba se prikazuje na slikama kao mitsko biće s tijelom ptice i glavom dotičnog pokojnika. On šeta poput ptičice iz groba u naselje i vraća se s lijepim vijestima svome tijelu. Duh ka je na neki način životna snaga i na slikama se prikazuje kao ljudsko tijelo s dodatno uzdignutim rukama iznad glave. Duhu ka su Egipćani nosili hranu i piće na grob. Kad prođe određeno vrijeme u satima, svećenici su ovu hranu i piće koristili za svoje potrebe. Duh ka je bio u stanju da dosađuje onim ljudima koji zanemare svoje pokojnike.
U razdoblju izgradnje piramida (Treća pa do iza Šeste dinastije) duh akh je bio izuzetno važan, posebno za ličnost faraona. Neime, faraonov duh akh se poslije smrti, te mumificiranja i sudnjeg dana, kao sjajno i svjetleće faraonovo utjelovljenje diže na nebo s najbližeg brijega. Na nebu se faraon sjedinjuje s bogom sunca Raom ili Reom, te postaje dio njegove vječne pratnje.
Kroz neprekidno ponavljanje vjerskih istina, Egipćanima se sve to pričinjavalo kao neposredno doživljena stvarnosti.
Prema ubjeđenju da faraonov svijetli duh akh odlazi na nebo s brijega, odlučili su faraon Džozer i njegov superministar Imhotep da naprave vještačko brdo. Odatle će se, kad dođe vrijeme, vinuti na nebo sjajni i svjetleći faraonov duh akh.
Džozerova piramida je grobnica i religijski objekat nastao iz vjerskih ubjeđenja.
Prema svim normama pobožnosti ovo bi bila najstarija religija. Teološke misli su svojim živopisnim predstavama vjerniku jasno dočaravale da je sve ovo što postoji samo priviđenje: ovozemaljski prolazni život, smrt, sudnji dan, spasenje. Samo je stvarna budućnos egipatskog vjernika vječni život u zagorbnom raju.
Bila je to kompleksna teološka nauka o svim tim za nas zamršenim pojmovima i procesima spasa čovjekovog duha, a posebno faraonovog. Već je postojao stalež svećenika koji su tumačili vizije svoje vjere i svog načina vjerovanja u spas pokojnikovog duha.
U nedostatku drugog izraza mi to obično nazivamo staroegipatska religija (njemački: altägyptische Religion).
Doduše, personifikacijom viših sila i prepoznavanjem boga u prirodnim datostima to je jasan politeizam ili mnogoboštvo. Kao što su religiozni monoteisti ubijeđeni u spas svoje duše kroz molitve i određene rituale, isto tako su i stari Egipćani bili potpuno ubijeđeni da će ih njihov vrhovni bog sa svojim timom svetih bića spasiti i obezbijediti im mjesto u vjačnom raju ili u pratnji svevišnjeg boga Ra. Zato se mnogi od pobožnih i bogatijih Egipćana cijelog svog života pripremao za smrt gradeći sebi predivnu grobnicu.
Za vrijeme Imhotepa i Džozera nastajale su nove predstave ljudskog bitisanja, kao i kozmosa, te vjere, vladarstva, zanatstva, poljoprivrede, medicine, pravosuđa. Tako se u značajnoj mjeri povaćao kvantum znanja.
Imhotep//bosliterni.ba
Imhotep drži svitak papirusa u rukama. Bronzana statueta je nastala poslije 332. godine stare ere u razdoblju vladavine Ptolomejā u Egiptu. Dimenzije su 13,0 x 9,7 x 4,4 cm. Mjesto čuvanja je muzej Louvre, Pariz, registarski borj: E 4216. Slika je javno dobro.
de.wikipedia.org/wiki/Imhotep
Rat grad-država Lagaš i Umma u Sumeru
Drevni Sumer u Mezopotamiji imao je brojne gradove kao države s teritorijama za uzgoj žitarica, za stočarstvo i za divljač. Posebno je bilo razvijeno navodnjavanje za usjeve. Dolazilo je do sukoba. Bilo je više dinastijskih razdoblja. Takozvani rani dinastijski period III. (od oko 2600. pa do oko 2350. godine stare ere) u Mezopotamiji ostavio je brojna, značajna i veoma različita svjedočanstva svog postojanje.
U to vrijeme je skoro svaki grad imao u svom centralnom dijelu hram zaštitnog boga ili patrona. Ko je upravljao hramom, bio je i vladar dotične grad-države i lični zastupnik državnog boga na zemlji. Bila je velika ideološka razlika između države s prvosvećenikom na čelu i one s kraljem kao vladarem.
U tom razdoblju su se naročito sukbljavale država Lagaš, prvosvećenik je na vlasti, i država Umma, kralj je vladar.
Takozvana zastava iz Ura, koja se datira oko 2500. godine stare ere, priča nam o ovom ratu. Datiranja se razlikuju i do sto godina. Ipak to nije nikakva zastava, već neka vrsta ukrašene kutije od drvenih ploča, a ni priča o povijesti grada Ur, mada je dotični objekat pronađen u grobnici broj 779 urskih kraljeva.
Ove„zastave“, dakle stranice kutije ili čak sanduka su od drvenih ploča i lapis lazulia, dragog kamena. Uz obradu dragocjenog materijala i oblikovanjem školjki, dotične umjetničke figure su lijepljene na drvene ploče uz pomoć bitumena. Na jednoj ploči su prikazane ratne scene, a na drugoj su odslikane scene mira.
Pretpostavlja se, mada nije pouzdano, da ratna ploča priča povijest rata kad je Lagaš zauzeo Ummu. U svakom slučaju radi se o strašnom sukobu. Priča je podijeljena u tri registra i kako se objašnjava, s tumačenjem bi trebalo početi kod najdonjeg registra slijeva na desno.
Kralj ili prvosvećenik sa svojim nosačem koplja stiže na bojno polje u bornim kolima s četiri puna točka. Kvadriga, dakle četveropreg onagera, danas poznati kao divlji magarci, vuče borna kola. Ova dva junaka su u naredne tri scene prikazana kako gaze sve neprijatelje. Negdje se tumači da su to četiri zaprege.
Srednji registar prikazuje pobjedničku elitu kako na svirep način kažnjava poražene neprijatelje. Gornji registar prikazuje dominantnog i dosta krupnijeg vladara kako nameće svoje odredbe pokorenima.
Ploča mira prikazuje isto u tri registra kako pobjednička elita uživa u plodovima svoga truda, dok pokoreni vrijedno i poslušno donose namete i tribute, dakle porez u naturalijama.
Učesnici u ovom sukobu su ljudi, ali je vladar div.
Zastava Ur//bosliterni.ba
Zastava iz Ura, strana s ratnim scenama, veličine je oko 21 x 50 x 2,5 cm i mjesto čuvanja je Britanski muzej, London, lokacija G56/MES1/17.
https://en.wikipedia.org/wiki/Standard_of_Ur
Stela lešinara je još jedno važno svjedočanstvo iz razdoblja rani dinastijski period III. (od oko 2600. pa do 2350. godine stare ere) u Mezopotamiji.
Također se i ovdje radi o ratnom sukobu grad-država Lagaš i Umma.
Spomenik stela lešinara naručio je prvosvećenik po imenu Eannatum ili E-ana-tum od Lagaša i nastao je oko 2470. godine stare ere prema takozvnoj srednjoj kronoligiji, dakle ovih kronologija ima više. A stelu zastva iz Ura je naručio ili Eannatumov otaca Aja-kurgal ili djeda Ur-Nanše jer prikaz figura i opreme pokazje veliku sličnost.
Eannatumov pobjednički spomenik ili stela lešinara (njemčki: Geierstele) podignuta je u čast pobjede prvosvećenika Eannatuma nad kraljem Enakaleom od Umme. Pošto su prikazane i ptice koje trgaju leševe poginulih neprijatelja, ovovremeni stručnjaci su dali tom spomeniku takav naziv.
Kamena ploča spomenika ima dimenzije 180 x 130 x 11 cm i pronađena je razbijena, dakle u komadima ili fragmentima. Reljefi prikazuju prvosvećenika Lagaša Eannatumu kao diva da predvodi svoju dobro oboružanu vojsku u borbenim falangama s kopljima i štitovima.
Posebno je važna ova stela pošto prikazuje boga Ningirsu, državnog boga Lagaša, da regulatorski interveniše kod međuljudskih sukoba. Dakle, to je vrijeme dok su bogovi još hodali po zemlji u Mezopotamiji. Bog Ningirsu je išao ispred kralja i njegove vojske te je, kao džinovsko natprirodno biće, pohvatao njihove neprijatlje u veliku mrežu, kao što to čini ribar kad lovi ribe.
Bog Ningirsu je na reljefu prikazan u ljudkom obliku. Bog Ningirsu u lijevoj ruci drži podignutu mrežu punu neprijatelja dok zavezani čvor mreže simbolizira opasnog demona Ancu. U desnoj ruci drži buzdovan i namjerava da poubija sve one u mreži.
Ovo vjerovanje bukvalno stavlja boga u središte svoje pobožnosti.
Na spomeniku stoji zapisano:
Poput strašne bujica poslije jake oluje tako je Eannatum dao da se poplavi Umma.
https://de.wikipedia.org/wiki/Geierstele#
Bog Ningirsu, državni bog grada Lagaš, priprama se da poubija neprijatelje svoga zastupnika na zemlji Eannatuma, Muzej Louvre, Paris.
https://en.wikipedia.org/wiki/Stele_of_the_Vultures / Eric Gaba (User:Sting), July 2005.
Cilindrični pečati iz Mezopotmije
Sve ukazuje na to da su brojni hramovi, takozvani zigurati, u Mezopotamiji sa svojim upravnim slojem svećenika, gradskim bogom ili boginjom, pozamašnim imanjima te kanalima za navodnjavanje bili najstarije državotvorne institucije. U sveopštem ubjeđnju da život bez boga i bez vode nije moguć, stvarali su svećenici svoju vjersku istinu, pobožnost i religioznu svijest kod ljudi.
Hramovi su bili društveni centri, religiozni, vojni, privredni, političiki i svega ostalog. Hram je činio socijalnu zajednicu, to jeste zadrugu lokalne grupe stanovništva, gdje je sve pripadalo državnom bogu ili boginji pa onda zajednici. Privatno vlasništvo u Sumeru nije dokumentirano, već tek u akadskom razdoblju.
Treba razlikvoati hram kao pojam društevene institucije i zgradu, dakle objekat hrama. U unutrašnjost hrama smjeli su ulaziti isključivo svećenici visokog položaja. Pored centralne odaje sanktuarij, gdje je stanovao gradski bog kad boravi na zemlji, postojala je blagajna, ostava za čuvanje dragocjenosti, zlata ili srebra, te ostalih važnih dokumenata, pa i cilindričnih pečata. U neposrednoj blizini su obično smještena skladišta s hranom za zimsko razdoblje, te magaze s ćupovima ili amforama za ulje ili slično tome. Dotle je na prostoru oko hrama bilo uvijek živo. Molitve, više glasno dozivanje boga vršilo se s najvisočije ravne platforme hrama. Često su u molitvenim zajednicama bili i uvaženi ljudi iz lokalne zajednice, što se tretiralo kao posebna počast.
Zigurati su podizani već na prelazu petog u četvrti milenijum, ali samo od sušene cigle. Tek kad je izumljena pečena cigla, tada veoma skup građevinski materijal, počela se ugrađivati okolo kao fasada, a mnogo kasnije i u puni zid.
Postoje prepirke između asirologa, proučavaju staru Mezopotamiju, i hetitologa, proučavaju prostor Male Arzije, na jednoj strani i egiptologa na drugoj strani oko toga gdje je njaprije postalo građevinarstvo. Čvrste zigurate su sigurno nastajale najmanje hiljadu godina prije egipatske stepenaste piramide, te da je mezopotamska kultura stotinama godina prednjačila ispred egipatske. Očito, zasad ostaju i jedni i drugi na svojim pozicijama, mada su egiptolozi izloženi češćim prigovorima, više zbog nesređenosti i kaosa oko egipatskih dinastija.
Takozvani cilindrični pečati ili pečatni cilindri ili pečati u formi valjka pričaju nam staromezopotamsku povijest iz razdoblja u razdoblje od oko 3500. godine, kad su počeli nastajati, pa do u doba otprilike iza 1500. do 1000. godine.
Funkcija cilindričnih pečata bila je da se na glinenim loncima, raznoraznim amforama, dok su još u sirovom stanju, pri vrhu pređe pečatnim valjkom i tako ostaje prepoznatljiv otisak. Kad se glineni sud osuši, dakle ispeče, prema tim otiscima pečata moglo se razlikovati šta sadrži dotična glinena posuda, pa čak i kome pripada.
Pečati s otiscima rađeni su od čvrstog materijala, često od dragog kamena s veoma različitim motivima iz ondašnjih legendi. Prikazivan je idilični živo, te borbe demona, borbe ljudskih divova protiv mitskih bić, često je prikazivan vladar prilikom posjete vrhovnim bogu na nebu, sam ili zajedno s lokalnim gradskim bogom. Tehnika rada je duboki reljef, intaglio, dakle ugravira se u pečat željeni motiv koji ostaje na zemljanom lonucu kao ispupčenje.
Ti motivi su odražavali različita mentalna shvatanja ljudi kroz sva ta razdoblja. Staromzopotamski pečati pričaju povijest iz epohe u opohu i na upečatljiv način predočavaju nam evoluciju ljudskog shvatanja od šamanstva pa do neprikosnovenog kraljevstva.
Ovaj otisak cilindričnog pečata odslikava tajno putovanje u svetoj barki preko vode. Ovo shvatanje je između šamanstva i svećenstva. Očito, vrhovni svećenik divovskog stasa putuje sa svoja dva pratioca na neko skrovito i tajno mjesto, da vrhovnom bogu prinese govedo kao žrtvu, što je bio običaj i u šamanstvu.
Tajanstveno putovanje//bosliterni.ba
Cilindrični pečat je pronađen u Uruku, u Bijelom hramu. Visina je 42 mm i vjerovatno je nastao u razdoblju između 3500. i 3000. godine stare ere. Nalazi se: Vorderasiatisches Museum Belin.
https://de.wikipedia.org/wiki/Rollsiegel
Susreti s Bogom
Amenhotep III. Nebmaatre ili Amenophis III. (1390 – 1353. godine stare ere, datiranja se mimoilaze za oko 12 godina) bio je deveti kralj/faraon Osamnaeste egipatske dinastije.
Već od prijašnjih egipatskih dinastija vladar egipta se deklarirao kao sin svog državnog boga. Pisani dokumenti svjedoče o tome da su se u podesnim prilikama susretali bog-otac i valadar-sin kako bi se posavjetovali o svemu i svačemu. Oni su jedan drugom više prijatelji nego potčinjeni i nadređeni.
Faraon Amenhotep III. Nebmaatre, jedan od najznačajnijih vladara Egipta, bio je u mladosti pristalica tada vjerskog i revolucionarnog pokreta vjere u svjetlo. Ovaj pokret je isticao da je život moguć samo u svjetlu, a svjetlo stvara Sunce, dok su svi ostali bogovi lažni i više nisu potrebni. Prema tome, zagrobnog života nema. Glavni akteri vjere u svjetlo bili su dva arhitekta, blizanci Suti i Hor te Eje, kasnije faraon Eje II.
Ipak se faraon Amenhotep III. Nebmaatre poslije distancirao od te vjere te se sa svim svojim bićem uklopio u egipatsku tradicionalnu religiju i vjerovanje da je državni bog faraonov otac. Faraon Amenhotep III. Nebmaatre i njegov bog-otac Amun ili Amon susreli su se negdje na zemlji. Faraon je naredno zapisao o ovom izuzetno značajnom događaju:
Ovako govori Amun, kralj bogova: Sine moga tijela, moj voljeni Neb-maat-Ree, moja živa sliko mene, stvoren od moga tijela, kojeg mi rodi Mut, vladarica Ašeru-a (jezero u obliku polumjeseca) u Thebi, gospodarica Devet lukova, ona koja je tebe othranila da budeš jedini Vladar narodu. Srce mi je prepuno radosti kad god vidim tvoju savršenu ljepotu.
Čuda sam stvorio za Tvoje Veličanstvo. Okrenuh se na jug i učinih čudo za tebe tako što sam dao da gospodari bijednog Kuša (dio Sudana) dođu preda te sa svojim tributima na leđima. Okrenuh se na sjever i učinih čudo za tebe tako što sam dao da zemlje s kraja Azije dođu preda te sa svim svojim darovima na leđima.Tebi nude i sebe i svoju djecu, moleći te da im samo daš daška za život. Okrenuh se na zapad i učinih čudo za tebe tako što sam dao da osvojiš Tjehenu (dio Libije), oni ne mogadoše uteći (…). Okrenuh se izlazećem Suncu na istok i učinih čudo za tebe tako što sam dao da preda te stupe zemlje Punta (Arapski poluotok) sa svim tim miomirisnim biljkama i od tebe izmole mir i zraka za disanje što ti daješ.
Naravno, ko bi javno posumnjao u ovu vjersku istinu i autentičnost događaja, možda bi mogao biti suspendiran s položaja. U to vrijeme su kazne u Egiptu bile umjereno civilne.
Šta bi mogla biti vjerska istina kod tadašnjih pragmatičnih Egipćana, različito se tumači. Neki egiptolozi i dalje tvrde da su oni slijepo vjerovali u sve te izjave o susretima s bogovima. Međutim, sve više je i čitanja između redova kod egipatskih izvještaja i „nepobitnih“ svjedočanstava. Pokušava se u hipotetičnom poređenju objasniti da je to slično kao i u sadašnjoj literaturi traženje književne istine, kad se društvena realnost pokuša projicirati u apstraknu književnu priču.
Dakle, historijska je činjenica da je sve ono što je faraon Amenhotep III. Nebmaatre naborjao o tributnim obavezama i prilično velikoj ovisnosti njegovih susjeda od tada prebogatog Egipta, ali je to on sve naslijedio od svog oca i prethodnika. Kroz tu impozantnu priču o susretu s bogom on samo naglašava u agitatorskom smislu superiornost egipatskog vladara.
I baš njegov sin i nasljednik Amenhotep IV., u povijsti poznat kao faraon heretik, ovdje već pominjani heretik Ehnaton, uspostavio je sistem realnog monoteizma. Samo je Aton, ploha Sunca na nebu, stvarni i istiniti bog, sve ostalo je ljudska mašta.
Time je heretik Ehnaton razjasnio najveću misteru o tome gdje stanuje bog. Dakle, bog boravi u ljudskim glavama, a ne na nebu ili pod zemljom ili iza nekog dalekog mora. Međutim, taj Ehnatonov stav samo je stupio u konkurenciju s ostalim, već tradicionalim pobožnim ubjeđenjima.
Izlazak pred boga bio je popularan religiozni motiv pobožnog uvjerenje u ondašnjoj Mezopotamiji. Takve scene su prikazivane na brojnim cilindričnim pečatima. Jedan od veoma značajnih sumerski kraljeva, kralj grada Ur, po imenu Ur-Nammu (oko 2112. do 2095. godine stare ere) zauzeo je oko 23 grad-drževe, među njima i grad Lagaš. Njegov državni bog je bog Mjeseca po imenu Nanna.
Kralj Ur-Nammu je vjerovatno bio prvi dokumentirani zakonodavac u historiji čovječanstva. On je izdao svoj Ur-Nammu Zakonik (Codex Ur-Nammu) oko 2100. godine stare ere. Očito, neposredno prije toga on je sa dva sveta biće izašao pred svog vrhovnog boga Nannu na nebu, koji mu je potom odobrio da donese Zakonik. Dakle, kralj nije ništa učinio po svojoj volji, već je samo sproveo božije odredbe.
Taj trenutak, izlazak pred boga, jasno je dokumentiran na kraljevom cilindričnom pečatu. Ako bi se eventualno neko našao da posumnja u ljudske sposobnosti da se popne ne nebo, posjeti boga i opet se zdrav i čitav vrati na zemlju, tome su prijetile ozbiljne kazne. A one u Mezopotamiji nisu bile baš blage.
Mada postoje iznijansirane interpretacije ove scene, prihvatiljvo bi bilo: Na nebeskom prijstolju sjedi bog Nanna, otprilike u visini njihovih glava je srp mjeseca, pred boga je upravo stigla boginja Inanna (kasnije boginja Ištar) i za ruku vodi kralja Ur-Nammu. Iza je još jedno sveto biće, vjerovatno gradski bog.
Izlazak pred Boga Ur-Nammu//bosliterni.ba
Ovaj otisak pečata na glini prikazuje sliku scene izlazak pred boga kralja Ur-Nammua, a pored je dotični pečat u obliku valjka visine 53 mm. Mjesto čuvanja je Britanski muzej.
https://www.flickr.com/photos/steveharris/84026155/ Steve Harris, 7. Februar 2005.
Konfuzija vjerovanja
Naredni cilindrični pečat potiče iz razdoblja Kasita ili Kaššu naroda, gospodara Babilona od oko 1500. pa do otprilike 1150. godine stare ere. Njihov bog Marduk potisnuo je sve ostale bogove u drugi plan, pa i samog sebe.
U vjerovanju je nastao veliki poremećaj naspram prijašnjeg mezopotamskog religioznog kozmosa. Ništa nije kao prije. Pojavljuju se simboli ili kumiri kao predmet pobožnosti. Nema ni boga ni neba. Čovjek je sam u svojoj molitvi bogu Marduku.
U ovoj kasitskoj sceni izlaska pred boga samo je ličnost za nas nepoznatog vladara. Vladar ili svećenik je u dugačkoj kasitskoj opremi. Iza njegovih leđa su tri romba. Neposredno ispred njega su tri simbola. Najdonji je vjerni pas s izvijenim repom, zatim je modelirani klas pšenice brkulje sa sedam krakova, kasnije se taj sličan motiv pojavljuje u judaizmu kao sedmokraka menora, i treći, najvisočiji simbol je kasitski krst, koji se kasnije pojavljuje manje ili više u svim kršćanskim religijama.
Iza ta tri simbola napisana je molitva sa sumornim prizvukom, koja bi glasila:
Marduk, veliki Gospodar, Knez, ruka je njemu prepuna nebeskih i zemaljskih odredbi! Sluga tvoj, koji se tebe boji, on je tebi dobar! Pusti mu da ima zaštitnog boga i boginju!
Molitva kasitskog vladara//bosliterni.ba
Ovo je kasitski izlazak pred boga sa modeliranim klasom pšenice brkulje i kasitskim krstom. Ovaj cilindrični pečat se nalazi u privatnom vlasništvu i dimenzije su mu 42 x 18 mm.
Slika cilinndričnog pečata i molitva su iz rada:
Ellen Rehm, Frankfurt (Main): Rollsiegel aus einer hessischen Privatsammlung/ Originalveröffentlichung in: Ugarit- Forschungen 35, 2003, S. 521-565