Hamza Hamzabegović//bosliterni.ba

Izbrojano je 832 godine otkako je napisana Povelja bana Kulina, 29. augusta 1189. godine, velikog bosanskog i europskog heretika, zapravo čovjeka bistrog uma. Hereza je banu Kulinu bila pouzdan put prema ljudskoj razboritosti i promišljenom političkom djelovanju.

U Bosni je već desetljećima na vlasti učvšćen užas konstitutivnog fašizma, kojeg čini koalicija zla sunitskog monoteizma i ortodoksnog monoteizma i katoličkog monoteizma, poredano po broju pristalica. Niko im ništa ne može kod njihove vještačke stopostotne većine. Njihovim zlodjelima nema kraja. Njihov vjersko-politički moto i dalje glasi: Koga ne možeš natjerati u vjeru, možeš ga ubiti; koga ne možeš zaposliti, možeš ga istjerati iz države. Niko im ništa ne može: ni Bog, ni Europska Unija, ni Ujedinjene Nacije, a bosanski narod svakako niko ništa i ne pita. Njihova Centralna izborna komisija na svoj podmukli vjersko-bezobrazni način i dalje selektira samo vjerske fašiste u politiku. Niko im ništa ne može.

Pošto su naumili da raskinu našu zajedničku državu na svoje vjerske distrikte, oni kroz vjersku halabuku i fašističko agitatorstvo masivno napadaju ljudski razum tvrdeći na sva usta da srednjovjekovna Bosna nikad nije postojala pa prema tome nije moglo ni biti nikakvih Bosanaca u našoj zajedničkoj prošlosti.

Upravo ovaj tekst želi iznijeti još jedno od brojnih autentičnih svjedočanstava o postojanju srednjovjekovne Bosne i bosanstva, što je naravno mehlem za izmučene duše današnjih Bosanki i Bosanaca.

 

Piše: Hamza Hamzabegović

S a d r ž a j

Neka razmatranja o konstitutivnom fašizmu u Bosni
Pismo kralja Vukana papi Innocentiusu III. (1199.)
Refleksija na Vukanovo pismo
Godina 1199. odslikava nam trenutak povijesti

 

Neka razmatranja o konstitutivnom fašizmu u Bosni

Da je skoro svaki monoteizam izopačeno duhovno zlo dokazali su svojim zlodjelima sunitski monoteisti i ortodoksni monoteisti i katolički monoteisti u Bosni.

Poslije simuliranih demokratskih izbora, 18. novembra 1990. godine, otpočelo je razdoblje vladavine konstitutivnih fašista. Negativna energija svećenika ove tri konfesije u punom je dejstvu. Svojom čarobnom magijom svećenici su bez ikakvih teškoća preobrazili komuniste u fašiste i antibosance. Ova koalicija petokolonaškog zla je sebi umislila da su i država i narod najzad dospjeli u vlasništvo njihovih prvosvećenika. Zato su kroz svoje vjerske revolucije k'o s poslom prisvajali i državnu i narodnu imovinu. Fašistička vladarska elita je moralno posrnula pa je za njih i riječ moral postala vulgaran pojam.

 Konstitutivne harambaše su pljačkom naslijeđenih privrednih i bankarskih dobara nanijele i državi i narodu nenadoknadivu štetu. Zbog toga su mnogi ljudi primorani da napuštaju državu idući trbuhom za kruhom. Ovaj trend se neće brzo zaustaviti. U vjersko-fašističkoj „Dejtoniji“ je avet sablasne besperspektivnosti vidljiva iza svakog ćoška. Odliv stanovništva je enormno visok, ali konstitutivni fašisti i dalje vode brigu samo o svom monoteizmu. A potrebe naroda, recimo privredni objekti s mnogo radnih mjesta za sve državljane, nisu im ni na kraj pameti.

Mada se smatra da u konstitutivnoj „Dejtoniji“ ništa ne funkcionira prema civilnim normama, ipak je vođenje naroda vjerskim stranputicama na zavidnom nivou. Nema više nijednog pobožnog fašiste koji bi rekao da je pronevjera europskih donacija za oporavak privrede nedopustiv kriminal. Naime, u jeku vladavine vjerskih revolucionera kriminal je instrument politike u borbi za dominaciju monoteizma. To je jedan od razloga što se razvoj ljudskog razuma blokira na svakom koraku u svim segmentima društva.

Tako Bosanci u svojoj državi Bosni nemaju političkih prava. Još su izloženi diskriminiranju, maltretiranju i mobingu od strane  državne tajne službe, instaliranih trojanaca, zapravo kriminalaca po službenoj dužnosti.

Stvarajući svoje vjerske korpuse, konstitutivni fašisti neprekidno tvrde uz veliku halabuku da nikad nije bilo ni Bosne ni Bosanaca u njoj. Ovi ultranacionalisti su u svojoj fašističkoj oholosti depersonalizirali subjekt Bosanac. Njihove izmišljotine su za njih dovoljan argument da nastoje raskinuti našu zajedničku državu na svoje vjerske distrikte. Njihovi instalirani trojanci, tajna služba ogrezla u svakom kriminalu, koja slijedi tradiciju nacističkih ustaša i komunističke udbe, proganja Bosance kao što je to činila inkvizicija u srednjem vijeku proglašene heretike i pogrešnovjernike.

Kroz svećeničko permanentno ispiranje pameti ljudima, vjernici su poremetili umom. Tako sad svaki pobožni fašist smatra sebe pozvanim da ispravlja Božije greške i da, bez ikakve griže savjesti, ubija i pljačka sve one kojima je Svevišnji svojim grubim previdom dozvolio da žive i hodaju po zemlji bez saglasnosti njihovog prvosvećenika. A ko to proglasi kriminalom, i njega treba ubiti.

Bosanski narod je prezasićen konstitutivnim bezumljem, kako prijetnjama o uništenju države i svega bosanskog tako i o apsurdnim obećanjima o budućem raju za radikalne vjernike, kad više ne bude ni Bosne ni Bosanaca. Konstitutivni fašisti su svojim zlodjelima dojadili i Bogu i Europskoj uniji, pa i svakom Bosancu.

Prof. dr. Husnija Kamberović: „Koncept trojice vođa treba ukinuti (…). Politički koncept koji se preferira posljednje tri decenije pokazao je sve svoje nedostatke i valjalo bi ga na miran način dekonstruirati i ukloniti s historijske scene.“ („Oslobođenje“, 6. august/kolovoz 2021.)

Petokolonaška koalicija zla donijela je dakle težak jad i belaj u Bosnu. Svojom pojavom je otjerala svaki ljudski razum. Iz tog razloga bi Bosanci trebali 18. novembar proglasiti danom tuge i žalosti, danom plača, kad je bosansko pučanstvo izabralo svoje ubice na vlast: sunitske monoteiste i ortodoksne monoteiste i katoličke monoteiste.

Ustvari, svećenici su svojom čarobnom magijom hipnotizirali narod pa su se petokolonaši i antibosanci bez p'o muke instalirali u vlast. I mada oni sve rade da država ne funkcionira prema civilnim normama i kroz to bi trebala sama od sebe propasti, zasad nema nikakve sile na vidiku, koja bi bila u stanju da te instalirane trojance i političke parazite deinstalira i da tako oslobodi društvo bespotrebnog balasta, pa i vjerskog parazitizma.

Ako vam neki konstitutivni fašist stane objašnjavati povijest srednjeg vijeka i u jednom dahu poveže (a) Ilire, (b) Kraljevstvo Hrvata i (c) nekakve Bosance, budite sigurni da vam soli pamet. To pokazuje mnoge praznine u znanju o srednjem vijeku. A nepotpuno znanje može biti opasnije od neznanja.

(a) Rimsko Carstvo, Latini, Etrurci, Gali, Iliri i drugi čine poseban sloj historije antičkog razdoblja.

Mi govorimo uglavnom o Bizantskom Carstvu, Avarima, Slavenima, Francima, Langobardima, Slavenskim Dalmatima i drugima, koji dakle čine srednjovjekovni sloj historije. To su dvije potpuno različite razine povijesti.

(b) Kraljevstvo Hrvata poznato je samo iz legendi radikalnih ultranacionalista. Zasad nema validnih naučnih dokaza o postojanju Kraljevstva Hrvata. A svaki ozbiljan znanstvenik trebao bi znati šta je validan dokaz za postojanje nečega.

(c) Savremeni proučavatelji stećaka i bosanstva su s naučnog stanovišta dokazali kako početak (1135/1136.) tako i kraj srednjovjekovne Bosne (1463.) sa skoro svim njenim vladarima. U srednjovjekovnoj Bosni su živjele Bosanke i Bosanci, što nepobitno argumentiraju natpisi na stećcima. To se jasno uviđa i iz državnih dokumenata. Nema tu nikakvih nekakvih Bosanaca, već su to Bosanke i Bosanci, živi stanovnici Bosne. Oni su rođeni u Bosni i nisu pali s neba, kao što se to može pomisliti za fašističke anđele zla jer niko od njih neće reći da je rođen u Bosni. Ako se nešto dogodilo, onda je to bilo u vladavini ovog ili onog vladara.

Sad su Bosanci primorani da svoju povijest, koju su im ukrali i izbrisali konstitutivni ultrafašisti, vrate na mjesto koje joj i pripada. U tom poduhvatu palo je i mrtvih glava. Tako instalirani trojanci, tajna služba, gdje je očito sakupljen najgori ljudski šljam, odlučuju o tome šta ima da bude nauka, ko se smije baviti politikom, te kud ko smije hodati ili šta je „prava“ vjera.

Dakle, konstitutivne fašiste i njihove svećenike ne zanima nikakva nauka niti naučne činjenice. U svojoj arogantnoj oholosti oni su više puta postizali međusobne dogovore o podjeli Bosne na vjerske distrikte sunitskog fašizma i ortodoksnog fašizma i katoličkog fašizma. I da nije međunarodnog Visokog predstavnika, Bosne već davnih dana ne bi bilo.

Kako je došlo do toga da su svi pobožni ultranacionalisti ubijeđeni u to da ni ateistička Jugoslavija niti herezna Bosna nemaju pravo na egzistenciju? To je malo duža priča.

Naime, pošto svećenici nemaju ama baš nikakvih drugih obaveza do da ljudima smišljaju zlo, jedno su perfektno iskombinirali.

Tako je grupa svećenika iz Zagreba došla u Bosnu da vijeća o tome kako bi se mogli uništiti bezbožni komunisti i njihova politička konstrukcija Jugoslavija. Oni su se tu sklonili od zloglasne udbe, komunističke tajne službe, u vremenu dok je komunističko crvenilo svojom žestinom spaljivalo kod ljudi i samu pomisao na civilne i većinsko-demokratske izbore.

I kako su zagrebački svećenici vijećali na dotičnom mjestu, ukaže im se Sveta Marija, supruga vrhovnog Boga. Njihov zajednički sin je Isus Krist. Svi su se začudili ovoj pojavi: kako prisutni svećenici tako i njihovi vozači, koji su ih dovezli na to mjesto, još i čobančad na ispaši u neposrednoj blizini.

Onda je Sveta Marija prenijela svećenicima poruku svog muža, vrhovnog Boga: Bog daje svojim svećenicima nalog da potpuno unište bezbožnu Jugoslaviju i da raskinu hereznu Bosnu na vjerske distrikte. Još im je rekla da im je vrhovni Bog, dakle njen muž, dodijelio dodatne količine čarobne moći, koju oni pak trebaju svrsishodno upotrijebiti da bi preobrazili sve bezbožnike u pobožne ljude.

Oni koji se ne vrzmaju po prostorima, gdje svećenici ispiraju mozak ljudima, o ovome su čuli od vozača dotične grupe svećenika. A kad je Sveta Marija preletjela iznad dječijih glava, djeca su se u strahu razbježala pa se to raščulo po svim selima.

Sve je to živa istina. Na tom mjestu, gdje se Sveta Marija, Božija supruga, ukazala svećenicima u Bosni, podignut je dosta kasnije ogromni crkveni kompleks, koji danas služi vjernicima kao hodočasna destinacija.

Jugoslavije više nema. Bosna leži u agoniji i grca u problemima koje joj zlonamjerno stvaraju paradržavne organizacije sunitskog monoteizma i ortodoksnog monoteizma i katoličkog monoteizma sa svojim klerofašističkim partijama i isto tako izopačenom vještačkom opozicijom.

Mada svaki monoteizam ima svoje jednoumlje i zasebnu definiciju Boga, ipak svi svećenici ove tri konfesije složno tvrde da im je Svevišnji poslao poruku da rastrgnu hereznu Bosnu na vjerske distrikte, kako sunitkski tako i ortodoksni, svakako i katolički. Pošto negiraju povijesnu Bosnu, onda prema tvrdnjama fašističkih kvazistručnjaka nije moglo ni biti Bosanki i Bosnaca u njoj. To u vjerskim krugovima važi kao nepobitna istina.

Međutim, davnih dana su humanisti u Europi dokazali da Bog nema svoje fizičke veličine pa prema tome ne može ni biti oženjen. Sve su to svećeničke fantazme čime oni razaraju pamet kod ljudi i guraju ih u vjersko ludilo i političku destrukciju.

Dakle, prema svećeničkom agitatorstvu Bog je naredio uništenje bezbožne Jugoslavije, koje više nema, i raskidanje herezne Bosne, koja leži u agoniji i nije u stanju da se oporavi poslije totalne pljačke i masovnog rastjerivanja bezbožnog naroda. Da li stvarno Bog razlučuje ljude na svoje prijatelje i svoje neprijatelje ili to čine uobraženi svećenici u njegovo ime kroz svoje apsurdne fantazme? Na ovo pitanje svako sebi traži odgovor.

Naime, u vjersko-fašističkim sistemima svećenikova riječ preuzima ulogu Boga, ona je Božija zapovijed, a svećeničko tutorstvo zamjenjuje Božije odredbe. Vjernik dakle isključivo čuje ono što mu svećenik kaže. Da li će on svećeničke upute slijediti ili neće, svejedno kakve su, ovisi uglavnom od njegove mentalne zrelosti.

Sve Bosanke i svi Bosanci mogu biti potpuno uvjereni u to da Bosna ima impozantna svjedočanstva svoje prošlosti. Mada je njena povijest opora, ali je stvarna i dokaziva. S tim znanjem možemo se suprotstavljati zlonamjerama fašističkih stručnjaka za obmanu ljudi.

Jedno od tih značajnih autentičnih svjedočanstava je i takozvano Vukanovo pismo, koje je registrirano pod naslovom: Pismo kralja Vukana papi Innocentiusu III. (1199.).

Kralj Vukan (Nemanjić) bio je kralj Duklje od 1196. do 1207. godine. On je najstariji sin  Stefana Nemanje i u prvi mah je bio raški namjesnik osvojene Duklje. On se u svađi s Rašanima proglasio samostalnim vladarom i kraljem Duklje. Bio je to nešto veći prostor od današnje Crne Gore.

 

Pismo kralja Vukana papi Innocentiusu III. (1199.)

Pismo papi Innocentiusu III. (1198 – 1216) napisao je kralj Duklje Vukan 1199. godine. Za Bosance je Vukanovo pismo enormno značajno jer je autentično. Pismo je prema svim naučnim normama validno svjedočanstvo postojanja srednjovjekovne Bosne.

U pismu kralj Duklje Vukan ističe svoju katoličku pobožnost i privrženost Svetoj Stolici. Kralj osuđuje devijacije u vjeri, te na kraju okrivljuje bosanskog bana Kulina da je pao pod uticaj hereze (jeres).

Prilikom čitanja ovog pisma, treba obratiti pažnju na to koga i šta kralj Duklje Vukan pominje, ali isto i šta je izostavio, a navodno bi trebalo biti nezaobilazno. (Naime, u Vukanovom pismu nema termina ni Srbi ni Hrvati.)

Ovo pismo je uz svoje komentare publicirao značajni crnogorski povjesničar književnosti dr Radoslav Rotković (1928 – 2013).

Ovdje u cijelosti prenosimo ovo Pismo kralja Vukana papi Innocentiusu III.:

-Priredio i komentarisao dr Radoslav Rotković: Dokumenat je, naravno, na latinskom, a mi ga donosimo prema prijevodu A. Miloševića:
“Preblaženome i presvetome ocu i gospodinu Inoćenciju, božjom milošću svete rimske crkve vrhovnome svešteniku i opštem papi – Vukan, istom milošću kralj Duklje i Dalmacije, pozdrav i čvrsta odanost. Dolaskom k nama gospodina Ivana kapelana i gospodina Šimuna, savjesnih i pouzdanih legata svete katoličke i apostolske stolice, doista smo se obradovali, jer kao što svjetlost sunca, u svom svojstvu sijajući, rasvjetljuje naš svijet, tako njihovim svetim i spasonosnim pripovijedanjem, vjeruje se, da je rasvijetljeno cijelo naše kraljevstvo. Tom njihovom dobrotom i znanjem poučeni, Bogu i vašem očinstvu bezbrojne hvale upravljamo, što ste k nama poslali, kakve smo vazda željeli da primimo, božjim darovima obdarene, jer sve što je dano najbolje i svaki savršeni dar odozgora je. Pošto su nam predali Vaša pisma razumjeli smo, da je našim molbama milosrdno udovoljilo blaženstvo Vašeg apostolata. Stoga smo mi s velikom pobožnošću duha naredili da po svemu našem kraljevstvu, sve što je po Bogu, urede i utvrde, a ono pak što je protivno, u smislu onog proročanstva, da istrijebe i unište. Pošto su pristupili na mjesto, đe se u staro doba(!) običavalo održavati sabor, održali su sveti sinod, potanko raspravljajući o porocima i o krepostima, te skupa Bogu i preblaženoj Mariji, vazda djevici i blaženom Petru, prvaku apostola, i Vašem apostolatu hvale podnoseći. Međutim, neka primi na znanje Vaše očinstvo da mi je u potpunosti priznata kraljevska čast i, što je još slavnije i srećnije, doznasmo da smo u srodstvu s Vašom plemenitom krvi. K tome javljamo da smo željeli sada poslati pred noge Vašeg blaženstva naše legate, ali pošto smo čuli da je ona zemlja uzbunjena, to nijesmo mogli izvršiti, jer Vašim legatima svuda se iskazuje dužna počast, dočim naši legati, kad bi htjeli ići s velikim sjajem počasti, pretrpjeli bi štete, a možda i smaknuće. No kad bude zgodnije i prikladnije vrijeme, časnije ćemo to izvršiti, jer su nama riječi Vaše svete podstreke donijele, što nam je slađe od meda i saća. A pošto se nadamo i sigurno držimo po tome što si vikar gospodina našeg Isusa Hrista, da će se On po Tebi udostojiti otvoriti nam vrata kraljevstva nebeskog, a pošto na ovom svijetu ni od čega ne oskudijevamo, mnogo prosimo, da za nas griješnike upravljate molitve Gospodu. Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika zaveden; više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice.”
(Original u Vatikanu. Objavili su ga: A. Theiner, Vetera monumenta. 1:6; Kukuljević, Codex. 11:215 – 216. Prijevod u “Istorijskim zapisima”, 5,1949)

www.montenegrina.net: Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g. Montenegrina digitalna biblioteka crnogorske kluture.

 

Na freski je prikazan kralj Vukan, kralj Duklje. Freska je urađena oko 1346/1347. godine u manastiru Visoki Dečani (danas na Kosovu), možda 140 godina poslije Vukanove smrti. Umjetničko razdoblje se zove Raški stil ili Raška škola. U Manastiru Dečani nastala je svojedobno serija fresaka „Loza Nemanjića“, gdje je i Vukan uvršten.

(sh.wikipedia.org: Vukan Nemanjić. Slika je u javnom vlasništvu.)

 

Refleksija na Vukanovo pismo

Zbog spleta različitih informacija ovo Vukanovo pismo uvršteno je u izuzetno značajna svjedočanstva Bosne (naravno i Crne Gore pa i cijelog balkanskog regiona).

-U pismu kralj Vukan sebe naziva kralj Duklje i Dalmacije. Ovo Dalmacije moglo bi se odnositi samo na tadašnje dukljansko primorje. Dalmacija je dakle geopolitički prostor.

-Jeres (hereza) uzima maha u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni. Dakle, Bosna je zasebna zemlja, ali nije samostalna država već je pod mađarskom upravom. Jeres ili hereza nije nikakva vjerska ili politička organizacija, već je to stav pojedinih ljudi da Bog nije stvorio svijet onako kako svećenik objašnjava.

-Ban Kulin je sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava (…) zaveden. Dakle, humski knez Miroslav je, prema ovoj informaciji, samo humski knez i više ničiji. Preminuo je dakle prije 1199. godine, občino se datum njegove smrti uzima 1196. ili 1197.

-Ni u ovom autentičnom tekstu/pismu ne navodi se naziv hereze.

-Dukljanski kralj Vukan sugeriše prijedlog da bi mađarski kralj, čije ime ne pominje, trebao istrijebiti herezu u Bosni, što bi moglo značiti i okupaciju teritorije. A ako to on ne uradi, možda bi se mogao naći neko drugi ko bi to učinio u ime vjere.

 Tada je položaj mađarskog kralja obnašao Imre ili Emerik (1196 – 1204), koji je pak imao više problema sa svojim bratom i rivalom Andrijom i njegovim buntovnim Slavenima u Saviji nego s bilo kakvim hereticima u društvu.

 

Godina 1199. odslikava nam trenutak povijesti

Pošto se ovaj trenutak povijesti, dakle 1199. godina, nalazi u samom predvečerju Četvrtog krstaškog rata (1202 – 1204), iz tog razloga je on geopolitički prilično dobro rasvijetljen.

Ovdje ćemo nabrojati neke vladare i istovremenike kralja Vukana i bana Kulina, a koji su pak imali nekog uticaja na sferu ondašnje Dalmacije i ostalog Balkana. Sve su to bile na neki svoj način markantne ličnosti.

Kralj Vukan je dakle kralj Duklje, prostor nešto veći od današnje Crne Gore. Kad su Rašani zauzeli Duklju, on je postao namjesnik osvojene oblasti (1186/1187 – 1196). Onda je 1196. godine došlo do svađe između Vukana i vladarske elite u Rasu. Nakon toga Vukan proglašava sebe samostalnim kraljem Duklje (1196 – 1207). Postao je čuven i po navedenom pismu papi.

Papa Innocentius III. (Inoćentije, Inocent III., njemači: Innozenz III.) (1198 – 1216) važi kao jedan od najmoćnijih papa u srednjem vijeku. Stolovao je u Rimu i istovremeno je bio i šef ondašnje Papinske Države, koja je polagala pravo na Slavensku Dalmaciju. Bio je papa Innocentius III. svestrano aktivan vjerski poglavar, za naše pojmove, i u pozitivnom i u negativnom smjeru. On je pokrenuo Četvrti krstaški rat. Osnovao je vjersku inspekciju, preteču zloglasne inkvizicije. On će poslati vjersku inspekciju i u Bosnu.

Doge (dužd, knez) Enrico Dandolo (1192 – 1205) bio je vladar Republike Venecije. U tom trenutku povijesti (1199.) doge Enrico Dandolo je uveliko pripremao venecijansku flotu za Četvrti krstaški rat (1202 – 1204), koji će donijeti naredni ratni užas na Balkan.

 Ban Kulin (1180 – 1204) je bio mađarski namjesnik Bosne s prilično velikom autonomijom. On važi kao klasični heretik srednjeg vijeka, dakle Bog nije stvorio svijet onako kako to svećenici objašnjavaju. Naravno, iz toga su proizilazila i druga mimoilaženja u pojmanju religije, politike, društva i socijalne zajednice. Ban Kulin je kod Bosanaca legendarna ličnost i najpoznatiji je po svojoj Povelji Dubrovčanima, kojom im daje ondašnji privilegij u trgovini.

Titulu kralja Ugarske, dakle Kraljevstva Mađarske, obnašao je kralj Imre ili Emerik (1196 – 1204). Prilikom vladavine nije bio baš sretne ruke. U građanskom ratu protiv svog brata, princa Andrije, oko prijestolja bio je primoran da na jugu države prepusti svom rivalu pokrajinu Saviju (Slavonija) na samostalno ubiranje poreza. Na istoku je kralj Imre na jedvite jade suzbijao grickanje granice od strane agresivnih Bugara.

Mađarski princ Andrija i samoproglašeni herceg Slavenske Zemlje stolovao je u Zagrebu i imao je jake čete slavenskih soldateski. U građanskom ratu i u borbi protiv svog brata, kralja Imrea, za mađarsku krunu pripadnici Andrijinih odreda, da bi se razlikovali od onih drugih, nosili su oko vrata maramice. Od toga je navodno nastala riječ krovata, dakle kravata, a od toga pak naziv Krovati (Hrvati).

U Bugarskoj je na vlasti car Kalojan (1197 – 1207) veoma uspješan osvajač. On je poglavar države i samostalne Bugarske ortodoksne Crkve. Djeluje kao političar kojeg ne zanima danas ono što je juče rekao. S njim su imali problema i Mađari i Rašani, a i Bizant, pa i ostali susjedi.

U Županiji Raška na vlasti je ortodoksni veliki župan Stefan II. On je poznatiji pod imenom Stefan Prvovenčani (dakle Prvooženjeni) (1196 – 1227). Stefan II. je vjerovatno 1217. godine uzeo sebi titulu kralj. Ortodoksni veliki župan Stefan II. je imao teških problema sa svojim bratom i rivalom Vukanom, katoličkim kraljem Duklje, jer ga je on proglašavao progrešnovjernikom. Još je i mađarski katolički kralj Imre isticao prava na neke raške teritorije. Na tim relacijama je (1199.) rat visio u zraku.

Stefan Prvovenčani je autor veoma značajnog srednjovjekovnog djela „Žitije svetog Simeona“, gdje se bespoštedno opisuju montirani procesi protiv proglašenih heretika i pogrešnovjernika, ali sa stanovišta raške ortodoksije. Ni u tom djelu nama naziva hereze.

U Bizantu je na vlasti car Aleksije III. (1195 – 1203) veoma sprona osoba. Kako nam historičari skiciraju njegovu ličnost, ovaj car je bio prilično pasivan političar. Više je polagao računa na svoju gizdavost nego na vladavinu. Bio je korumpiran vladar. Na sve je kasno reagirao pa je imao više velikih kiksova i propusta kako na vojnom tako i na političkom polju. Za vrijeme njegove vladavine Bizantsko Carstvo je zapalo u tešku krizu.

 

Stećak, Radimlja//bosliterni.ba

Vizija Bosanki i Bosanaca je civilna država Rapublika Bosna, gdje bi svi ljudi imali jednaka građanska i politička pava, bez ikakvog uzajamnog ugrožavanja. Time bi paradržavne institucije, sunitski monoteizam i ortodoksni monoteizam i katolički monoteizam, izgubile ekskluzivno pravo na našu zajedničku državu i na mogućnost njenog raskidanja na vjerske distrikte. Republika Bosna bi postala vlasništvo njenih državljana. Tako bi Bosanska Skupština bila jedina zakonodavna i vladarska institucija u našem društvu, bez ikakve paradržavnosti pored sebe. Onda bi kriminalno Predsjedništvo izgubilo svoju funkciju jer na nedopustiv način blokira rad Skupštine. Centralna izborna komisija, koja selektira samo konstitutivne fašiste u politiku, bila bi ukinuta zbog zlonamjernog i prema europskim normama nedoličnog ponašanja. Više ne bi bilo: Rezultati izbora ovise od brojača, a ne od birača.