Prof. dr. Aleksandra Kostić, predsjednica žirija, uručuje nagradnu plaketu Hamzi Hamzabegoviću.
Hamzabegovićevo djelo „Vladari srednjovjekovne Bosne i njihova razdoblja“ dobilo je jednu od prestižnih književnih nagrada za 2025.
Autor: Bosliterni
U povodu obilježavanja Dana bosanske pismenosti i godišnjice Povelje bana Kulina, 29. augusta 2025., obznanjena su imena dobitnika ovogodišnje Književne nagrade Udruženja bosanskih umjetnika iz Sarajeva. Svečano uručenje priznanja održano je 13. septembra u prostorijama hotela Hollywood na Ilidži.
Dobitnici su:
Za naučni doprinos historiografiji: Hamza Hamzabegović „Vladari srednjovjekovne Bosne i njihova razdoblja“, historijska sinteza, KNS, Sarajevo, 2024. ISBN 978-9958-34-650-7, ID broj 58460934. Djelo u značajnoj mjeri doprinosi proširenju znanja u historiografiji Bosne, a naročito o njenom geopolitičkom početku.
Za roman-epopeju o kasnom Rimskom Carstvu: Milorad Kostić „Dioklecijan i Aleksandra – Zveket mačeva“, Planjax, Tešanj, 2019. ISBN 978-9958-34-410-7. Djelo spada u velike sintetične romane-epopeje koji iz više uglova prikazuju krizu Rimskog Carstva u trećem stoljeću.
Za poetsku viziju svijeta: Fatima Jamaković-Čorambegić „Cvijet iz kamena“. Zbirka reflektira čežnju duše za lijepim ovozemaljskim vizijama, ali i odraz pjesnikinje na nemile događaje u ovom turbulentnom razdoblju.
Ovdje dajemo kratak osvrt na djelo Vladari Hamze Hamzabegovića, koje je izazvalo pozitivne reakcije književnih i historiografskih krugova.
Književnica dr. Enisa Bukvić: „Vladari srednjovjekovne Bosne i njihova razdoblja kompaktan je presjek historije države Bosne u srednjem vijeku. Rekla bih da je slobodni istraživač povijesti Hamza Hamzabegović s naučnog stanovišta na konstruktivan način razjasnio geopolitički početak Bosne.“
Književnik Ibrahim Osmanbašić: „Ovo djelo je esencija Hamzabegovićevog istraživačkog rada, gdje je izvađen najvažniji sastavni dio iz raznih i brojnih historijskih studija i sinteza. Poglavlje Geopolitički početak Bosne ostavilo je na mene poseban i snažan utisak. Hamzabegović ovdje pomjera granice znanja u historiografiji Bosne.“
Novinar Eset Muračević uvrstio je Hamzabegovića među pet velikih proučavatelja bosanstva: Ćiro Truhelka, Marko Vego, Šefik Bešlagić, Dubravko Lovrenović i Hamza Hamzabegović.
Hamzabegovićevi Vladari time su postali nezaobilazno štivo u savremenoj bosanskoj historiografiji.
Kratak osvrt na knjigu
U djelu Vladari srednjovjekovne Bosne i njihova razdoblja predočeno je više konstruktivnih rješenja, koja su pak u klasičnoj historiografiji sporna ili čak nisu ni obrađivana. Posebno se ističe geopolitički početak Bosne i geneza pojmova Bosanci, Hrvati i Srbi.
Ono što stručnjaci nazivaju narativni luk ovdje je dato kroz uzbudljive događaje oko povijesnih ličnosti. Vladari se bore za vlast ili je brane svim raspoloživim sredstvima. Neko izgubi, neko dobije.
Geopolitički početak Bosne nastao je kroz ciklično širenje imperijalističkog Kraljevstva Mađarske. Naime, mađarski kralj Bela II. Slijepi je sa svojom suprugom Ilonom, raškom princezom Jelenom Vukanović, i Savjetodavnim odborom zauzeo neke luke na Jadranskom moru. U toj ratnoj kampanji iz 1135/36. Mađari su otrgli dio Dalmacije Papinskoj Državi.
Taj dio Dalmacije najprije su integrirali kao mađarski vojni distrikt. Ime su mu dali Bosna po rijeci Bosni. To je, prema Hamzabegoviću, geopolitički početak Bosne u vremenu i prostoru. Upravo zbog toga ova historijska sinteza zauzima posebno mjesto u odnosu na druge priručnike historije.
Stanovnici su se u to vrijeme zvali slavenski Dalmati. Sve ovo je argumentirano prema naučnim normama jasno i uvjerljivo. Ko uzme sebi vremena i prostudira navedenu literaturu, doći će do istog zaključka.
Nastanak termina Bosanci vezan je uz ličnost bana Kulina i njegovog mentora, mađarskog kralja Belu III., unuka Bele II. Slijepog. Naime, kad je umro bizantski car Manuel I. Komnen, Bizantsko Carstvo je kolabiralo pod pritiskom vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Mađarski kralj Bela III. je odmah 1180. ponovo okupirao sve nekadašnje mađarske oblasti južno od Save, pa i Bosnu.
Kralj Bela III. je za namjesnika Bosne postavio svog prijatelja od povjerenja, visokog vojnog oficira i slavenskog plemića bana Kulina. Ban Kulin, legenda u povijesti Bosne, imao je veliku autonomiju. U mirnom tonu je bosanizirao dalmatsko stanovništvo.
Od Kulinovog doba stanovnici Bosne zovu se Bosanci. Izdao je 29. augusta 1189. Povelju Dubrovčanima. To je u biti garantno pismo trgovcima da smiju trgovati bez plaćanja poreza, putarine ili taksi u njegovoj vladavini.
Slično tome, nastanak termina Hrvati, to jeste Krovati, vezan je uz biografiju mađarskog kralja Andrije II. i njegovu borbu za vlast. Tom prilikom je on osnovao slavenske soldateske. Da bi se razlikovali od kraljevske vojske, nosili su oko vrata šalove ili marame, koje su zvali okovratnici. Kako izgleda, od toga se razvio mađarski naziv Horvatok, jednina Horvat, za te soldateske.
Kao mađarski kralj sudjelovao je kralj Andrija II. u Petom krstaškom ratu u ondašnjem Levantu (Bliski istok). Njegovu udarnu snagu činili su Horvatoki, soldateske Slavena iz Savije (današnja Slavonija) i iz Bosne. Iz mađarske luke Split otisnuli su se u ratnu pustolovinu 1. januara 1217. godine. Ratna ekspedicija bila je veliki promašaj i finansijski fijasko. Međutim, ipak je to bio moralno veliki uspjeh od povijesnog značaja.
Povratnici iz krstaškog rata postali su zasebna klasa u slavenskom društvu i zvali su sebe Hrvatini, jednina Hrvatin. Jedan od više plemićkih potomaka tih Hrvatina bio je i plemićki rod Šubić. Upravo nastanak termina Hrvatske zemlje vezan je uz moćnu plemićku porodicu Šubići.
Glavni eksponent bio je Pavao I. Šubić Bribirski. Nadimak nose po tvrđavi Bribir, danas dio Vinodola u Hrvatskoj. Ovaj plemić je iskoristio sukobe oko mađarske krune između Anžuvinaca (Napuljsko Kraljevstvo) i Arpadovića, nosača mađarske krune. Kao svom savezniku Anžuvinci su mu poklonili prostor od planine Gvozd, do Jadrana, te do Neretve. Prostor je proglasio Hrvatskom zemljom. Pavao I. Šubić dobija 1293. titulu „ban Hrvata“ (latinski: banus Croatorum), a 1299. dodao je sebi i titulu „gospodar Bosne“ (dominus Bosnae).
U istom periodu oblikovao se i termin Srbi uz ličnost kralja Dragutina, kralja Južnog Srema (Srijema). Kralj Dragutin bio je kralj Raške. Zbog neke ozljede dugo je bolovao te je abdicirao, dakle podnio ostavku na položaj kralja. Naslijedio ga je brat Milutin kao kralj Raške.
Kad je kralj Dragutin ozdravio, tražio je Raško Kraljevstvo nazad. To nije išlo pa je prijetio ozbiljan sukob. U tim godinama, u borbi između Anžuvinaca i Arpadovića, Mađarsko Kraljevstvo bilo je u poodmakloj fazi raspadanja na više manjih kneževina i kraljevstava. Da bi se osigurali na južnom frontu, Arpadovići poklanjaju svom zetu kralju Dragutinu Južni Srem (današnja Mačva). To je primirilo kralja Dragutina i on smješta svoju upravu u gradić i tvrđavu Dobrc.
To je kod Arpadovića budilo nadu u snažnu podršku Slavena. Naime, bosanski ban Stjepan I. Kotroman bio je Dragutinov zet. Po tome će se kasnije bosanska vladarska loza prozvati Kotromanići.
Arpadovići postepeno poklanjaju kralju Dragutinu županiju Usoru (Doboj) i županiju Soli (Tuzla). Onda mu daju na upravu Beograd i Braničevo s ogromnim prostranstvom. Time je Južni Srem obuhvatao prostor od Vrbasa pa do Donjeg Milanovca na Dunavu, što je prostorno bila velika država.
Kralj Dragutin sve češće boravi u Beogradu. On mijenja vjersko uvjerenje i prelazi iz ortodoksije u katoličanstvo. Da bi se razlikovali od ostalih Slavena, kralj Dragutin naziva svoje podanike Srbima. Iz bosanskih povelja poznat je termin Srblje za ortodoksno stanovništvo. Poznati su i Sorbeni ili Sorbi na sjeveru Europe.
Od tada se termin Srbi sve više širi na ortodoksno pučanstvo na prostoru Kraljevstva Raška.
Time se u djelu Hamze Hamzabegovića jasno ocrtava kako su nastajali i oblikovali se identiteti na prostoru Bosne i šire regije.
Bela II. Slijepi litografija