Emina Vukičević na promociji; slika: Zlata Ramić
Piše Mustafa Smajlović
Mustafa Smajlović
Knjiga sarajevske poetese Emine Vukičević pobudila je veliki interes ljubitelja poezije
Svi smo mi
rudari svog života,
u sopstvenom tunelu
guramo kolica
čas prazna, čas puna
i radujemo se svakom
susretu sa suncem
– ovako pjesničkim jezikom promišlja Emina Vukičević o svijetu koji joj pripada i kome pripada kao slobodno i misleće biće, otvarajući se poput školjke na svjetlosti kako bi i čulom vida pronikli u njezinu stihobisernicu koju primamljivom i dopadljivom čini i krasan naslov “Žena u haljini crvenoj”. Za razliku od nekih pjesnika, čije pjesme se poput latica mitskog cvijeta zatvaraju i na dodir daha, ovo je poezija koja se prilagođava čitatelju. Iz pjesme u pjesmu sa lahkoćom poniremo u poetesin svijet magnovanja i time postajemo ovisnici nesvakidašnje ljepote kakvu nudi poetika koju ispisuje srce žene:
… Vodi me srce,
pa ako zalutam
kucat će negdje….
Odnekad, kada se opijemo nektarom ove medonosne poetike, dolazimo do bliske spoznaje kako nismo nigdje drugdje nego u zagrljaju “žene u haljini crvenoj” koja je, prije svega i poslije svega, pjesnikinja ljubavi. U takvoj bliskosti još jasnije i emotivnije shvatamo kako Emina pjeva i onda kada joj srce krvari:
Pratiš moju sjenu
želiš je uhvatiti,
pusti je tako nemirnu
da se spoji sa zvjezdama
jer me očito
samo one razumiju.
Pjesnikinja istančalog nerva, rasplamsalog nemira i neukrotivosti povrijeđene lavice, nastavlja stihopoj:
Ne pokušavaj smiriti
neukrotivu mene,
pusti me da treperim
u duginim bojama
koja se igra
obrisima naših tijela…
Puna ljubavi i iskrenosti, kao i svaka zaljubljena i odana žena, ona nije rođena gubitnica i otud nije spremna na gubitak, umiruje žensku čud i gotovo mazno se umiljava:
Ne diraj mi pomračinu
u njoj se vješto
umijem skriti,
pusti me da se skrijem
u bojama tvojih očiju
da ujutro mogu
s tobom progledati.
Sa Emininim stihovima lahko se je identificirati i zbog jednostavnosti stila i forme pisanja, ali odmah da kažemo, koji pripadaju modernom tkanju stihopoja.
Dakako magičnu moć indentifikacije treba tražiti i u spoznaji kako Eminina emotivna i poetska poruka otvorena je životu i svemu što on sa sobom donosi. U ovoj poetici nema zamagljenosti, niti ima nečeg što nas iritira i primorava da odgonetamo tajne u načinu pjesničkog izražavanja. Jednostavno čitalac dobija neodoljiv osjećaj kako ih je napisala srodna duša, a njihovu snagu dopadljivosti treba tražiti i u nepobitnoj spoznaji kako je ovo posve iskren stihopis koji prijanja za dušu i čini je punom zadovoljstva. Što duže budemo “boravili” u ovoj poetici, duže smo u zagljaju pjesnikinje, pa i onda kada nam se izmiću životne radosti:
Miješaju se boje
na platnu ispred mene,
nije ono što stvoriti želim
moja vizija života blijedi,
moje oči noćas nemaju sna,
po mom bijelom platnu
prosu se boja!
Živjeti je umjetnost,
a ja, ja se izgubih u bojama.
Tri ciklusa čine ovu pjesničku knjigu jednom rastezljivom cjelinom u kojoj je ljubav dominantna tema. Malo je pjesama koje ne dotiču tog vrhunskog duševnog osjećaja kakav nudi samo ljubav i takvi literarni uredci su usamljena ostrva u stihopoju. Pa ipak, ni takvo poetisanje nije izvan domašaja zagrljaja pjesnikinje ljubavi:
Ote mi se uzdah
puče srce,
moj lik se
razli kao vino,
kao noćni pljusak,
kao grom
iz vedra neba.
Možda je baš to
ono što mi treba,
da vrisnem,
oduška srcu dam,
sve iz svog špajza
naglas izgovorim,
proklinjem sudbinu
i oprostim,
spustim lopticu na pod
i zaspem.
U prvom ciklusu “Rasplamsaji djetinjstva” poetesa pravi izlet u najljepše i najbezbrižnije životno doba, nudeći nam poetiku koja kao da nas grli dječijim rukama, a u tom najiskrenijem zagrljaju prepoznajemo jedinstvenu i neponovljivu nevinost na životnim stazama. U sve to poetesa je utkala mladalačke ljubavi kroz stihove utopljene mudrosti odraslog prolaznika kroz ovaj život, ali Emina Vukičević nije pjesnikinja okrenuta samo sebi, svojoj intimi. Ona pati i voli i za nas. Ako pak imamo i drugačiji osjećaj, u jedno smo sigurni: u ovoj poetici mnogi će prepoznati sebe i svoju sudbinu na zajedničkoj nam ovozemlajskoj stazi prolaznosti.
U drugom ciklusu nemali broj pjesama koloriše: strepnju, bol, tugu, potištenost, pesimističko promatranje svijeta u sebi i oko sebe, sa naglašenom emotivnom naboju kojeg stvara bol gubitkom oslonaca i najdražih bića. Pa ipak, iako takav osjećaj prati ovakvu poetiku, autorica u ulozi “žene u haljini crvenoj” niti u jednom trenutku ne predaje se očaju. Ne prepušta se bespomoćno rijeci života. Ona je plivačica koja ne gubi orjentaciju i tačno zna na koju obalu treba isplivati. Preciznije kazano, uvijek traži vedriju stranu života, njegovu ljepotu, zanesenost.
U trećem, najbogatijim ciklusu poetike, “Govor srca”, Emina je na svom terenu ljubavi i tu je najpouzdanija, najsigurnija i naprepoznatljivija kao pjesničko biće. U jednom od svojih stihovrela srčano poje:
Još skupljam
tvoje poljubce po sebi,
još mi dodiri
tvoji mrse um,
šapću usne ime tvoje,
zato ne, ne budite me.
Pa ipak, možda u najbliskijoj budućnosti trebamo očekivati još uspješniju poeziju Emine Vukičević koja odveć ima iskustvo i zavidno umijeće da se iskaže u ovakvoj književnoj formi. Uostalom, njen pjesnički ples je u zamahu:
Život je ples
i kroz suze
i smijeh ga plešem,
u ritmu
taknem i zvjezde
ali i dno,
tad suze
poteku kao kiše,
zaplešem još jače,
padam i dižem se,
bolno, al’ gordo
i prkosno.
Na kraju zašto ne pomenuti misao genijalnog američkog pisca Don Marguisa (Donald Robert Perry Marguiz): “Objaviti knjigu stihova je kao da ste bacili pupoljak ruže u Veliki kanjon, i sad osluškujete kad će pasti na zemlju.”
BILJEŠKA O AUTORICI
Emina VUKIČEVIĆ je dipl.menadžer i Mr. poslovne ekonomije MBA. Rođena je u Sarajevu 06.01.1971. godine. Udata, majka dvije kćeri. Životni put je odveo u oblast zračnog saobraćaja, te je nastavila usavršavanje kroz lepezu brojnih edukacija. Radila je za Inex Sokolicu, Aes Cargo i DHL. Danas je i licencirani
Instruktor stručnih predmeta iz oblasti zračnog saobraćaja, licencirani otpremnik za međunarodnu špediciju, prva žena Cargo Agent u BiH, prva i jedina žena Supervisor za Lufthansu Cargo za BiH, rukovodilac Odjela prodaje međunarodne špedicije i dokumentacije i jedina žena u Sektoru cargo usluga na Međunarodnom aerodromu „Sarajevo“. Pored navedenog se bavi političkim i humanitarnim radom. Emina Vukičević sama o sebi kaže: „Knjiga i poezija su moja velika ljubav od malena. Zapisati to što osjećam, to što me raduje, plaši, zapisati svoje snove, maštu u Univerzumu, bio je moj način da izrazim sebe i svijet oko sebe i ostavim pečat ovozemaljskog ljudskog bitisanja“.