KAD SE POČELO GOVORITI STARA I NOVA ERA? (Interview)//bosliterni.ba

Hamza Hamzabegović i Vesna Hadžić, Kuća sevdaha

Intervju na ovu temu, kojeg je vodila estradna umjetnica, tv-voditeljica i publicistica VESNA HADŽIĆ sa Hamzom Hamzabegovićem, književnikom, povijesnim analitičarom i autorom znanstvenog djela „Razvoj kalendara u povijesti“, emitiran je prvi put na Televiziji HEMA 06. oktobra 2015. godine u 21:00 sat. Vesna Hadižić i Hamza Hamzabegović su razgovarali u Kući sevdaha u Sarajevu, a ovdje prenosimo uglavnom cijeli intervju, naravno, prilagođen pisanoj formi.

Vesna Hadžić:
„Magičan pojam vrijeme, koje uvijek traje, i koje se različitim spoznajama neujednačeno doživljava kao mjeriva veličina ili stanje bez početka i kraja, fasciniralo je i fascinira čovjekov um od pamtivijeka. Smjenom godišnjih doba, zima – ljeto, ljudi su uvidjeli da se vrijeme na neki način ponavlja. Mada se takav izraz upotrebljava, ipak se proteklo vrijeme ne može ponoviti, ali se vremenski intervali ponavljaju. Kad prođe ljeto i zima, to je, jednostavno rečeno, već protekla jedna godina. Astronomi i astrolozi su posmatrali nebo, nebeske pojave i o tome donosili razne zaključke. A njihova posebna sekcija bila je zadužena da prati, računa i broji vrijeme. Ti stručnjaci će tokom povijesti dobiti naziv kalendaristi.“
Odmah na početku, da li se može reći kad i gdje je nastao prvi kalendar?

Hamza Hamzabegović:
Direktan odgovor na to pitanje nije moguć. Ni vrijeme ni mjesto nastanka kalendara nisu nam poznati. Mi možemo samo govoriti o pisanim svjedočanstvima, koja su paralelno nastajala i u staroj Mezopotamiji i u starom Egiptu. Podjela na dvanaest mjeseci došla je iz Mezopotamije, dok je trajanje godine došlo iz Egipta.

V.H.: „Godina se može objasniti na više iznijansiranih načina. Najjednostavnija tvrdnja je da je godina protok vremena od jedne vremenske tačke do ponavljanja te iste tačke, od početka do početka proljeća, od najkraćeg ili najdužeg dana pa do njegovog ponovnog dolaska ili slično. A precizno fiksiranje te jedne tačke za početak i kraj godine bio je najveći izazov za kalendariste kroz čitavu kalendarsku povijest; takoreći nerješiva misterija.“
Možete li nam pojasniti kako je funkcionirala nekadašnja mezopotamska i egipatska godina?

H.H.: U staroj Mezopotamiji bila je u upotrebi lunarna godina od dvanaest mjeseci. Ta podjela je nastala pošto se

pun mjesec pojavljuje manje ili više dvanaest puta na nebu tokom jedne solarne godine. Takva godina bila je za oko 11 dana kraća od solarne pa su određeni ljudi, kad su osjetili potrebu za tim, dodavali proizvoljan broj dana ili mjeseci da bi se vrijeme izjednačilo.
Prvi čovjek koji je izvršio temeljnu reformu u računanju i brojanju vremena, te uveo prestupnost u takozvanom lunisolarnom kalendaru, bio je kralj Šulgi iz Ur-III-dinastije u 21. stoljeću stare ere. Ovako normiran lunisolarni kalendar imao je u svom 19-godišnjem ciklusu sedam prestupanja sa jednim čitavim, trinaestim mjesecom. Prestupalo se u 3, 6, 8, 11, 14, 17. i 19. godini. Ovaj relativno pouzdan lunisolarni kalendar preuziman je iz razdoblja u razdoblje pa se upotrebljavao preko petnaest stoljeća.

V.H.: Koji je motiv bio kralja Šulgija da izvrši takvu temeljnu reformu u brojanju i računanju vremena?

H.H.: Mi zaključujemo da je to bila potreba da se državni poreznici blagovremeno pojavljuju na njivama kod ratara ili na ispašama kod stočara. Tako je kod ljudi u Mezopotamiji, zbog plaćanja dodatnog poreza, trinaesti mjesec bio omrznut. Iz tog razloga je naslijeđeno ubjeđenje da brojka trinaest nije sretan broj.

V.H.: A u Egiptu, kako je funkcionirala godina u Egiptu? Izgleda da je u Egiptu vrijeme jedne godine bilo drugačije raspoređeno?

H.H.: Egipatska pragodina nije imala mjesece, već takozvane dekade ili „desetice“. To su vremenski intervali od po deset dana i bilo ih je 36½, što je davalo 365 dana u godini. Godina je počinjala kad su se pojavljivale poplave rijeke Nila, i to različito u svakom većem mjestu u nilskoj kotlini.
Prema takvoj konstrukciji godine svaka vremenska dekada ili „desetica“ na Zemlji imala je svoju „radnu“ zvijezdu na nebu, koja se nazivala dekan, i bilo ih je 37. Prilikom svake pojave jedne od tih „radnih“ zvijezda ili dekana bio je u Egiptu sveti i neradni dan. Dakle, socijalni angažman faraonske države bio je na zavidnom nivou.

V.H.: Kad se počelo sa prestupanjem od jednog dana svake četvrte godine? Ko je to prvi uradio?

H.H.: To se kroz povijest više puta pojavljivalo i gubilo. Zvanično važi da je to prvi put zapisao i objasnio helenistički faraon Egipta Ptolemej III. Euerget I. u svom Kanopskom dekretu od 7. marta 238. godine stare ere. On je sa svojim stručnjacima zaključio da prva „radna“ zvijezda Sirijus svako četiri godine nabrza za jedan dan. Zato je Ptolemej III. državnim ukazom odredio da se svako četiri godine doda po jedan dan kako bi se vrijeme izjednačilo. Mi to nazivamo prestupanje u četiri-godine-intervalu.

V.H.: Kakav je proračun njihove godine?

H.H.: Ptolemej III. je sa svojim stručnjacima izračunao da godina traje 365 dana i 6 sati. Ipak taj proračun nije bio dovoljno tačan.

V.H.: Vrijeme je postojalo, postoji i postojat će, ono za ljudsku predstavu nema početka niti će imati kraja. A šta je zapravo kalendarsko vrijeme? Kako ono nastaje i kako se u stručnoj literaturi definira?

H.H.: Stručnjaci obično kažu: Kalendarsko vrijeme je neprekidno smjenjivanje svjetla i sjene na nekoj geografskoj tački što je pun kalendarski dan. Trajni intervali dan – noć nastaju kroz permanentno rotiranje Zemlje oko svoje osi. Samo je pun dan jedinica kalendarskog vremena koja se broji. Sve ostalo je ljudska konstrukcija nastala podjelom jednog dana ili zbrajanjem više dana.

V.H.: Zar je i godina ljudska konstrukcija?

H.H.: Da. Pošto godina nije zaokruženo vrijeme, iz tog razloga se svako četiri godine vrši intervencija sa jednim danom kako bi se vrijeme izjednačilo da bi ga ljudi mogli računati i brojati.

V.H.: E, sad, rimski imperator Gaj Julije Cezar važi kao najznačajniji reformator u razvoju kalendara. Zato se i kaže: julijanski kalendar. Cezar je u historiji poznat kao veliki osvajač. Pošto se pripremao da zauzme svijet, htio je da ima svoj kalendar kao budući vladar svijeta. A time bi trebala započeti i nova, njegova era, slična onim kod egipatskih faraona. Kako je Ceraz mogao to postići pored tolikih svojih obaveza da izvrši reformu rimskog  kalendara? Rimljani su imali svoj kalendar, zar ne?

H.H.: Jednostavno rečeno: Cezar je naredio da se izvrši temeljna reforma slabog rimskog republičkog kalendara. Tehnički dio posla uradio je Kleopatrin službeni brojač vremena Sosigen ili Sosigenes iz Aleksandrije. Prema toj reformi mi i danas računamo i brojimo vrijeme u jednoj godini.
Prethodni kalendar Rimske republike imao je četiri-godine-interval u kojem se dva puta prestupalo sa takozvanim mjesecom „mensis interkalaris“. Prvi put se prestupalo u drugoj godini sa 22 dana, a drugi put u četvrtoj godini tog intervala sa 23 dana.
Na ideju o mogućoj reformi rimskog kalendara došao je Cezar dok je boravio kod egipatske kraljice Kleopatre u tadašnjem glavnom gradu Egipta Aleksandriji u 48. i 47. godini stare ere.

V.H.: Poznata je romanca između Kleopatre i Ceraza. Otkud Cerar u Aleksandriji?

H.H.: Po tradiciji Ptolemejskog klana na vlasti u Egiptu bili su brat i sestra, a i bračni par maloljetni Ptolemej XIII. i Kleopatra VII. Oni su po toj tradiciji morali biti bračni par. Oni su se ipak sukobili oko vlasti pa je došlo do građanskog rata izemđu Ptolemeja XIII. i Kleopatre VII.
Tu situaciju koristi Cezar i pod izgovorom da želi smiriti ratno žarište, on upada 48. godine stare ere u Egipat i zauzima Aleksandriju. Cezar je pozavao Ptolemeja XIII. i Kleopatru VII. da dođu kod njega i da se izmire. Međutim, on ultimativno zahtijeva da egipatski vladari njemu izmire sve dugove koje je Egipat imao prema Rimu.
Kleopatra je signalizirala da bi ispunila te zahtjeve, dok je Ptolemej te zahtjeve smatrao neosnovanim.
Kad su se Kleopatra i Cezar susreli u Aleksandriji, šarmirali su jedno drugo pa su postali ljubavni par. Stigavši kasnije, Ptolemej XIII. je odmah uvidio da je prevaren. On napušta sastanak i podiže vojsku protiv Cezara. U ratu koji je slijedio Ptolemej XIII. je poginuo. Tako Cezar potvrđuje ili imenuje Kleopatru za kraljicu Egipta.

V.H.: Šta je najbitnije u toj Cezarovoj ili Sosigenesovoj reformi?

H.H.: Važni rezultati te reforme su:
– prelazak na solarno vrijeme jedne godine,
– godina traje 365 dana i 6 sati,
– uveden je četiri-godine-interaval sa jednim danom prestupanja,
– određen je novi raspored dana u mjesecima zbog ukidanja nelogične prestupnosti,
– uvedena su četiri godišnja doba, što je čisto Cezarov nalog.

Dakle, Sosigenes je na briljantan način riješio Cezarov nalog pa je to naš današnji kalendar, a što je u biti preuređen kalendar Rimske republike. Ostali su isti nazivi mjeseci i njohov redoslijed u godini, ali se izgubilo ono asimetrično vrijeme za prestupanje. Kako analize pokazuju, Sosigenes je jednostavno prepisao i prilagodio kanopski kalendar Ptolemeja III. od oko 190 godina ranije, sa svim skrivenim greškama u njemu.
U oktobru 47. godine stare ere sastala se Cezarova Kalendarska komisija u Rimu. Načelnik te komisije bio je Sosigenes iz Aleksandrije. Komisija je zaključila da proljetna ravnodnevica nastupa 25. marta 45. godine stare ere, a što bi u stvarnosti bilo 21. marta. Prema novom rasporedu dana u mjesecima odbrojali su dane unazad i tako su fiksirali početak januara, a i početak godine. Ovo je i danas tako, samo što je pomjeren termin za proljetnu ravnodnevicu.

V.H.: Kad je uveden julijanski kalendar u upotrebu, postoji li tačan datum?

H.H.: Odlukom rimskog Senata julijanski kalendar je uveden u upotrebu 1. januara 45. godine stare ere. Iz zahvalnosti prema Cezaru, a i zbog njegovih zasluga Senat je u 44. godini stare ere prihvatio prijedlog da se rimski mjesec Quintilis, mjesec Cezarovog rođenja, preimenuje u Julius, što je današnji juli.

V.H.: A kako je mjesec august dobio svoj naziv?

H.H.: U 8. godini stare ere Senat je preimenovao rimski mjesec Sextilis u august kao spomenik rimskom caru Augustu. Naime, poslije građanskog rata, kad se nije vodilo računa o prestupanju svako četiri godine, otkrivena je greška u računanju i barojanju vremena. Car August se lično uključio u ispravljanju te greške što je uspješno i učinjeno.

V.H.: Rimski mjeseci su imali svoje nazive, recimo, kako je maj dobio svoje ima, pašto sam ja rođena u maju?

H.H.: Maj nosi ime od boginje Maje, boginje prirode, i njenog sina Majusa. A januar nosi ime od latinskog boga Janus, boga sa dva lica. Jedno lice gleda u prošlost, a drugo u budućnost, i tako dalje.

V.H. Kako izgleda Cezarovom reformom ni izdaleka nije bila završena priča o razvoju kalendra. Slijedilo je dugo razdoblje ispravki i korektura. Ko je još izvršio važnu ispravku, odnosno korekturu julijanskog kalendara?

H.H.: Jednu od posebno važnih korektura julijanskog kalendara izvršio je rimski car Konstantin I. Veliki na Nikejskom saboru svećenika koji je trajao od 20. maja do 25. jula 325. godine nove ere. Car Konstantin I. Veliki sazvao je ovaj sabor u svojstvu samovladara rimske imperije i kao vrhovni svećenik države sa titulom pontifex maximus.
Pored utvrđivanja vjerskopolitičkih smjernica carskog neprikosnovenog monoteizma, govorilo se i o kalendaru. Aleksandrijski svećenici su zahtijevali da se pomjeri proljetna ravnodnevica od 25. na 21. mart, što je na kraju i učinjeno. Poslije pomjeranja tog termina usklađeni su i počeci ostalih godišnjih doba. To je i danas tako.
A zvanično važi da je Konstantin I. Veliki uveo sedmicu, odnosno tjedan u julijanski kalendar i imena dana u sedmici. Mada su i sedmica i imena dana prilagodba iz mezopotamskih kalendara, ipak se to uzima kao samostalan rad Konstantina I. Velikog.

V.H.: Očito, mnogo je stanica u razvoju kalendara. Koje biste ime Vi izdvojili, ko je još dao poseban doprinos razvoju kalendara?

H.H.: Zaista ima mnogo zaslužnih ljudi koji su se bavili kalendarom. Ovdje bih istakao svećenika Dioniziusa ili Denisa Malog koji je oko 500. godine po službenoj dužnosti prešao u Rim.
Dionizius je u svojim radovima iz 525. godine zahtijevao da se u kalendar uvede Kristova era, te da se prema toj eri započne kronološko brojanje godina. On je vršio i proračune za te termine. Međutim, njegovi prijedlozi nisu tada prihvaćeni, ali su njegovi radovi ostali kalendaristima kao značajna literatura.

V.H.: Spomenuli ste hronologiju, dakle, nauku o vremenu koja se bavi datiranjem događaja u prošlom i tekućem vremenu, redajući događaje prema njihovom redoslijedu. Gospodine Hamzabegoviću, ko je zaslušan za uvođenje hronologije u julijanski kalendar?

H.H.: Engleski svećenik i naučnik Beda Venerabilis prvi je otpočeo s kronološkim brojanjem godina u svom djelu „Crkvena povijest engleskog naroda“ iz 731. godine. Beda Venerabilis objašnjava da je došao do radova Dioniziusa Maloga i kad ih je prostudirao, prema njima je donio neke odredbe. Te odredba i danas važe u računanju i brojanju godina.

– Beda je fiksirao rođenje Isusa Krista kao polaznu tačku u vremenu i prostoru, a proračun je izvršio prema Dioniziusovim radovima,
– Beda je prvi upotrijebio kronološko brojanje godina od te tačke u dva suprotna smjera,
– smjer trajanja vremena je za Bedu tekuća ili Kristova era, što mi obično nazivamo nova era,
– Beda je odredio brojanje godina unazad prije te fiksne tačke ili rođenja Isusa Krista, što mi obično nazivamo stara era.

Dakle, od 731. godine počinju se koristiti termini prije i poslije rođenja Isusa Krista ili kod nas običnije stara i nova era.

V.H.: Ali time i dalje nisu bile završene nedaće kalendarista oko računanja i brojanje vremena. Mi se danas služimo gregorijanskim kalendarom. Ko je sastavio gregorijanski kalendar i kakve su to reforme bile potrebne, ili: Koje su to bile netačnosti?

H.H.: Malo je to zakomplicirana priča, ali ćemo pokušati to objasniti. Već do 1582. godine julijanski kalendar je pokazivao 10 dana netačnosti. Naime, trajanje julijanske godine bilo je određeno sa 365 dana i 6 sati pa se svako 4 godine dodavalo po jedan dan. U stvarnosti prosječna solarna godina traje 365 dana, 5 sati, 48 minuta, 45 sekundi i nekoliko stotinki. Pošto je julijanska godina bila za 11 minuta, 14 sekundi i nekoliko stotinki duža od solarne, tako se otprilike svako 130 godina nakupi po jedan dan „viška“.
Na stolu pape Gregoriusa XIII. našao se rad naučnika Aloisiusa Liliusa o mogućoj korekturi trajanja godine.
Aloisius Lilius je za svoje proračune uzeo vremenski interval od 400 godina. U 400 godina julijanskog klendara bilo je 100 prestupnih godina. Da bi vrijeme teklo prema solarnoj godini, moglo je u tih 400 godina biti samo 97 prestupnih godina. Iz tog intervala trebalo je brisati tri dana. Kalendarska komisija, koju je papa Gregorius XIII. sazvao, prihvatila je ovaj proračun kao tačan, mada se ne objašnjava kako je sam Aloisius Lilius došao na tu fenomenalnu ideju o korekturi vremena.

V.H.: Dakle, te 1582. godine konačno je odgonetnuto i utvđeno trajanje jedne godine?

H.H.: Da. Kalendarska komisija je na izvrstan način pripremila i prezentirala svoj rad. Tako je papa Gregorius XIII. svojim pečatom, takozvanim Inter gravissimas, 24. februara 1582. godine ovjerio taj dokument u kojem su definirane odluke u vezi korekture kalendara.

Neki detalji iz tih odluka:
– prestupna je svaka četvrta godina koja je djeljiva sa četiri,
– stoljetne godine nisu prestupne, od toga se izuzimaju godine koje su djeljive sa 400 bez ostatka, dakle, prestupne su bile 1600, 2000, a narena je 2400. itd., a u tim godinama se proljetna ravnodnevica administrativno pomjera na 19. mart,
– iz kalendara se izostavlja 10 dana, tako je poslije četvrtka 4. oktobra slijedio petak 15. oktobar 1582. godine.

Time se ritam sedmice nije mijenjao.

V.H.: Da li se pojavljuju neke ozbiljnije greška u gregorijanskom kalendaru?

H.H.: Dosad nije otkriveno da su se potkrali neki nedostaci. U čast pape Gregoriusa XIII. kalendar je proglašen i gregorijanski.

V.H: Koji se termin čeće koristi: jaulijanski ili gregorijanski kalendar?

H.H: Oba naziva uvažavaju se otpilike podjednako.

V.H.: Gospodine Hamzabegoviću, da li biste nam još nešto rekli za kraj?

H.H.: Mislim da bi trebalo naglasiti: Kalendar je naslijeđeno dobro čovječanstva i bilo kakva posesivnost odudara od korektnosti.

V.H.: Dakle, kalendar je i svačiji i ničiji?

H.H.: Da.

V.H.: Hvala Vam, gospodine Hamzabegoviću, na izdvojenom vremenu.

Papa Gregorius XIII., medalja iz 1582. godine, na poleđini je horoskopski znak ovna, prvi životinjuski znak u zodijaku poslije proljetne ravnodnevice. Prema njegovoj reformi mi računamo i brojimo vrijeme u kalendaru.