Dvije priče i dvije pjesme, postavljeno 25. septembar 2017.
KLETVA (kratka priča)
Sve do rata komšije Mido i Hamo bili su nerazdvojni prijatelji.U školskim klupama sjedili su uvijek za istim đačkim stolom.Često su učitelji i nastavnici opominjali Hamu zbog prepisivanja od Mide,koji je bio odličan đak.Poslije škole Hamo bi dolazio kod Midinih roditelja.oni bi mu servirali pite,kolače,limunade i razno šerbe.Mido bi mu pomagao u rješavanju školskih domaćih zadataka.Trudio se da mu što bolje objasni neke matematičke formule,jednačine i nejednačine.A Hamo je imao loše ocjene i iz svih drugih predmeta .Mido bi mu najrađe poklonio pola svoga znanja i inteligencije,ali Hamo ,ili je bio nezainteresovan,ili nedovoljno bistar da se okiti nekim znanjem.Jedva se iz razreda u razred prebacivao dovoljnim ocjenama.Od njegovih dvojki koje su lijeno polijegale po svjedočanstvima ,mogao bi se veliki lanac isplesti.
Mido je završio elektrotehnički fakultet..Zaposlio se u priznatoj,velikoj firmi Energoinvest.Hamo nije uspio ništa više od osnovne škole završiti.Zaposlio se u fabrici obuće .Lijepio je dijelove obuće,pakovao obuću u kutije.Plata je bila simbolična,veoma mala,pet puta manja od inžejerske plate koju je imao njegov drug Mido.
Mido je to znao .Predlagao je Hami da upiše srednju večernju školu,gdje bi posle posla učio.Hamo bi na to samo,mrzovoljno ,rekao:
“Star se konj ne uči jahat’. Ne volim knjigu. Lijen sam da učim.“
“ Prijatelju moj,ljenost korača tako polahko da je siromaštvo brzo stigne.Razvrijedni se,uči da postigneš neko zvanje.Da budeš bolje plaćen”prijateljski sugerisao mu je Mido.
Hamo bi na to samo rekao:
“Ne volim školu i knjigu.Neću ništa da učim pa taman kad bih jednom na dan jeo”
Mido mu nije više o školovanju pričao,ali mu je financijski uvijek pomagao.Veoma često bi mu u džep ubacio podosta hiljadarki,a i skupocjene poklone mu je kupovao.
Ponekad bi Hamo znao reći “Sramota me ,stalno mi pomažeš” a Mido bu na to,.sa prijateljskim smiješkom na njegovom lijepom,rumenom licu,rekao :
”Prijatelji ne treba da budu nalik na laste,koje dolaze samo kada je lijepo vrijeme.”
Čim neprijatelj napade Bosnu,Mido ode u rat.Samovoljno se prijavio da brani svoju Bosnu.
Kad god bi svratio u selo,radovao bi se da vidi Hamu.Pitao ga je:
“Jesi li mobilisan,hoćeš li braniti Bosnu?”
“Ne turaj nos u moj život “drsko bi odgovorio Hamo i dodao :
“Izvrd’o sam nekako.Neću u vojsku.Bavim se nekim poslovima.”
Rat je potrajao par godina.Energoinvest,kao i mnoga druga preduzeća,nisu više postojala.Narod je ostao bez zaposlenja.Oni koji su prije rata časno radili i bili dobro situirani,postadoše siromašni,a oni koji su bili siromašni obogatiše se nekim,samo njima poznatim,radnjama.
Odmah posle rata Mido se oženi a Hamo je u toku rata zapazio lijepu izbjeglicu iz Srebrenice i njome se oženio.
Hamo se u toku rata obogatio.Kupio par njiva od komšija.Otkupio sesosku kafanu.Imao svoje radnike i na njivama i u klafani.Hami roditelji rekoše :
„Žao nam je što Mido postade siromašan „a Hamo ne htjede reći da je njegov drug postao siromašan zato što je pošten,već reče:
“Da nije glup i tup,da nije blesav i on bi nešto više imao “
Mido i njegova žena Hata dobiše sina,tačno dvije godine poslije završetka rata.Nekako kupiše kravu i malo živadi nabaviše.Da se nađe malo mlijeka i od kokoški koje jaje .Da se nekako prehrane.
Bio je zimski period.Snijeg je padao kao da ga neko istresa iz vreća.Sve je mrzlo.Dah se ledio.
Krava je mukala.Bila je gladna,a Mido nije imao više sijena da joj da.Saznao je da Hamo prodaje sijeno. Došao je pred Haminu kuću.Rekao je da želi kupiti malo sijena,tek toliko koliko može na leđima ponijeti.Hamo mu reče da dođe sutra.
Narednog dana Mido uze sepet i krenu prema Haminoj kući.Gazio je snijeg do koljena,dok mu je vjetar uz snažan fijuk nanosio pahulje u lice.Imao je utisak da mu se i vrijeme ruga i smije.
“Možda sam stvarno glup kad nisam sposoban jednu kravicu čestito da hranim.Nisam nikada krao,nisam varao,nisam nikada lagao.Za ratne profitere sam glup. Oni to sve jesu radili i bogati su .I novopečena vlast ih obožava.Slični su..A ipak,da su svi kao ja,možda bi svijet bio bolji.Ko zna?”razmišljao je Mido.
Komentarišući tako sam sa sobom ,prilazio je Haminoj kući.Misli su mu dolazile i razilazile se poput dima koji se iz okolnih dimnjaka šetao zrakom.
Napuniše sepet,izvagaše i Mido plati.Podiže sepet na leđa i krenu kući.Od mještana je već čuo da Hamo samo pare i bogaćenje vrednuje a prijateljstva i ljudski maniri njemu su nepoznanica.Zato ga nije ni čudilo što ga Hamo,kome je on nekada bio veliki prijatelj,u kuću nije pozvao..
Osjetio je kako mu se neobična hladnoća ,u vidu kapi,sliva niz leđa.U prvi mah je pomislio da je to zbog snijega.Voda je nastavila da teče po njegovom vratu i da se sliva niz leđa kao potočić.Bar je tako na hladnoći Mido osjećao.
”Je li te okupalo sijeno?” upita ga komšija koji je vidio da je Mido izašao iz Hamine kapije.
“Kako misliš okupalo?”upita Mido komšiju a on nastavi,govoreći
:”Pa taj gladež Hamo nalijeva vodu u sijeno da bi dobilo na težini.”
Midi krv prostruja kroz obraze.U grudima kao da mu je nešto puklo.Ljutnja i razočarenje je kulminiralo u njemu.Vratio se do Hamine kapije.
Vidjevši ga ,Hamo ,cinično,doviknu iz svoje avlije
“Šta je Mido,da ti sepet nije puk’o “
“Puko si ti Hamo”,ljutito je doviknuo Mido i dodao “ Da Bog da nem’o roda ni poroda !”
“Ma ko ga šiša.To što govori prazne su priče.Granata me nije našla,a da me nađe kletva”ha,ha,ha..smješkajući se,govorio je u njedra Hamo.
I stvarno,kako se rodi koje dijete u Hame ,dugo ne živi.Ovaj je pla’ao doktore,ali su oni bili nemoćni da u;ine nešto i da zaustave česte spontane prekide trudnoće Hamine žene.Novorođenčad su umirala prilikom porođaja ili u prvim danima života.
Desetoro se rodilo,a niti jedno nije dugo poživilo.
Mido je imao veliku brigu od čega hraniti dijete,od čega živjeti kad ni poslije dugog niza godina po završeku rata ,fabrike nisu radile.Sve je zamrlo.Počeše mu se buditi sjećanja na lijepe predratne dane.Kako je samo bio cijenjen kao inžinjer. Nije mogao potrošiti mjesečnu platu.
Pomagao je komšiju Hamu.
Kada mu misli dođoše do ovog prijeratnog prijatelja koji je muku mučio da ima svoj evlad,svoju djecu,skočio je,udario se dlanom po čelu uzviknuo :
“Uh,sjetih se, prokleo sam ga..Zašto sam to radio?!”
Proganjale su ga misli da ga nije njegova kletva sustigla.Izustio ju je u bijesu.U srdžbi.Savjest ga je počinjala mučiti da on nije krivac što Hami umiru djeca.
Noćima nije spavao.Prevrtao se.Ustajao je i hodao po sobi. Mučilo ga je : da li je njegova kletva krivac što komšija nema djece ?
Molio je :
“Bože ,olakšaj,ne otežaj…Molim Ti se,obojicu olakšaj muka,mog komšiju Hamu nagradi da ima djecu,a mene i moju porodicu berićetom obaspi..Bože,završi dobrim,amin!”
Suada Suljić Sokolović
Tuzla – Melbourne
Australija
ČOVJEK KOJI JE IZGUBIO IDENTITET (kratka priča)
Devedesetih godina, pred sami rat u Bosni, Nihad se nalazio na liječenju u Kliničkom centru u Ljubljani.
Prijalo mu je kada je ljekar u viziti ,dok je stajao pored njegovog kreveta ,kazao :
“Ozdravio si momčino.Jaki ste vi Bosanci.Danas ti pišemo otpusnicu i možeš putovati u svoju lijepu Bosnu”
Zahvaljivao se ljekaru i već zamišljao koliko će mu se obradovati babo Nail i mati Rasema ,a i stariji brat Esad ,kao i starija sestra Nihada.Mislio je da im ne javlja da je otpušten i da zdrav stiže kući.Želio ih je iznenaditi svojim dolaskom.
“ A možda je ipak bolje da ih nazovem,da ih što prije obradujem viješću da sam,hvala Bogu,izliječen?”- razmišljao je.U razmišljanju ga prekide medicinska sestra koja je ušla u bolničku sobu ,potražila ga pogledom,a potom kazala:
“Nihade,imaš telefonski poziv.Hajde na recepciju da se javiš.”
Tijelom mu prostrujaše radost i uzbuđenje. Pošto nije imao djevojku,znao je da ga samo roditelji,brat ili sestra zovu.
Brzim koracima je stigao do recepcije gdje je bio telefon.Sekretarica ,koja je sjedila iza šaltera recepcije,dodade mu slušalicu.
“Izvolite”-kazala je.
“Molim,ja sam,Nihad”-poslao je svoj,od uzbuđenja, drhtavi glas u slušalicu.
“Burazeru,kako si?”-čulo se sa druge strane.
“Dobro sam, hvala Bogu.Kako ste ti i sestra,kako su babo i mati?”-upitao je.
“Svi smo dobro.I svi ti šaljemo puno,puno selama i poljubaca..“
“Ha,ha,sutra ja ,aBd,dolazim da pokupim te poljubce.Jedva čekam da vas sviju prigrlim i izljubim.Burazeru,izliječen sam ! Mislim da mi upravo sada pišu otpusno pismo.!”-govorio je Nihad glasom u kojem se mogla prepoznati radost.
“ Burazeru,slušaj ”-brat htjede nastaviti, ali Nihad ga prekide:
“Doktor Slovenac reče da smo mi, Bosanci, jaki.“
“Dragi brate, sad ćemo baš morati biti jaki. Brate, saslušaj me“ -rekao je Esad i ne ostavivši vremena Nihadu da bilo šta kaže, nastavio:
“Ovdje je velika mobilizacija. Rat samo što nije počeo. Kad si već blizu Austrijske granice idi u Austriju ili Njemačku. Ovamo se ne vraćaj.Dosta je što ću ja u vojsku da branim Bosnu od agresora”
“Dragi brate, pa nisam ja kukavica! Našu Bosnu branit’ ćemo skupa. Sutra ja dolazim” -rekao je Nihad.
“Brate, uradi kako roditelji žele. Nježan si, tek si se izliječio. Dosta im je što će brinuti za moj život, pa budi barem ti na sigurnom. Idi na zapad. Prijavi se kao izbjeglica. Pa, kad se,ako Bog da, smjestiš javi nam se.”
Nihada je obuzela tuga. Nije imao snage da više bilo šta kaže. Ni sa druge strane žice nije bilo glasa. Čulo se samo zujanje telefonske linije.
Ali, kada Nihad zapazi da službenica sa recepcije baci pogled na telefon, uplaši se da će mu reći da je dosta korištenja telefona, pa se glasnu:
“Brate,poslušat ću roditelje.Sreća pa ste mi nedavno svi dolazili u posjetu. Inače,da vas nisam vidio ne znam kako bih sada mogao umjesto u Bosnu ići na zapad.”
“Javi nam se čim se negdje smjestiš.A dat će Bog da se ovdje situacija ubrzo smiri pa da se vratiš.Sretno burazeru “-govorio je stariji brat Esad,sa tugom u glasu.
“Poselami puno roditelje i sestru. I tebi ,dragi brate, puno selama.Bog sve da vas čuva”-prigušenim glasom završavao je telefonski razgovor,dok je rukom brisao suze koje su počele kliziti zabrinutim licem.
“Sretno, Burazeru! Sretno, dragi brate”-te riječi su odzvanjale u slušalicama i na jednoj i drugoj strani.
Narednog dana je Nihad iz bolnice otišao pravo na autobusku stanicu.Imao je sreću da je ubrzo naišao autobus koji iz Bosne ide za Njemačku u grad Hamburg.
“Evo ga,k’o naručen“’pomislio je i odmah se priključio putnicima.
Obradovao se kada je u autobusu vidio mladiće a i bračne parove koji su iz njegovog mjesta, a i iz susjednih mjesta, ali se poznaju.Pošto mu rekoše da putuju u Hamburg i on od vozača autobusa kupi kartu do posljednje stanice,tj.do Hamburga.
Odmah po dolasku u Hamburg,prijavio se u Centar za strance gdje ga registrovaše kao ratnu izbjeglicu.Dadoše mu boravišnu vizu zvanu Duldung i sobu za stanovanje u zajedničkom smještaju sa drugim bosansko- hercegovačkim izbjeglicama.(Dulden u prevodu znači trpjeti. Nijemci su “trpjeli “ izbjeglice. A izbjeglice su trpjele neizvijesnost zbog kratkog trajanja Duldunga)
Iako je imao tek dvadeset dvije godine i bio pun energije za posao, sa duldungom, koji se morao produžavati svaka tri mjeseca, niti jedna firma ga nije htjela primiti. Ništa mu nije vrijedio ni završeni autolimarski zanat .
Razmišljao je kako njemu od duldunga do duldunga,od socijale do socijale,tri godine prebrzo prođoše,a ko zna,mislio je,koliko su dugi dani,mjeseci i godine onima koji su u to vrijeme bili u strahotama rata u Bosni.
Volio se lijepo oblačiti,izlaziti sa drugovima u restorane,disko ,kino,a to je iziskivalo velike troškove i teško je od socijalnog primanja mogao sve to priuštiti.
U disku je upoznao veoma lijepu djevojku.
Bila je Kanađanka.
Zvala se Karla.Svidjeli su se jedno drugom.Na prvi pogled mu je prilegla srcu..Dogovorili su sastanak za naredni dan uz Rijeku Elbu na Alsteru.
Dok su šetali prelijepim mostom iznad Elbe,koji je podsjećao na Mostarski kameni most,Nihad je gledao Karline oči koje su imale boju Elbe.Zelene,bistre ,a u njihovim dubinama tražio je njihovu sreću.
Ona je njegove dugačke ,bijele prste ruke uplela između nježnih prstiju svoje jedne ruke a drugom rukom ih je milovala jedan po jedan kao da ih prebrojava.
Nihad je osjetio bliskost prema njoj.Otvorio je svoju dušu i iskreno sve ispričao.
Kazao je da u Njemačkoj nema stalni boravak već samo izbjeglički Duldung.Objasnio je da ,čim se rat u Bosni završi, morati će napustiti Njemačku.
Karli se ,pored njegovog fizičkog izgleda,svidjela i njegova iskrenost.
Odmah mu je predložila da se vjenčaju čime on stiče pravo na stalnu kanadsku vizu.
“Ideš sa mnom u Toronto.”-rekla je ,dok ga je objema rukama stezala oko pasa i privlačila uz svoje tanko tijelo .
Milovao je njenu dugu,valovitu ,zlatnosmeđu kosu ,koja se presijavala na suncu.
Kazala je da je njena majka Njemica a otac Kanađanin.Otuda njeno poznavanje njemačkog jezika,kojim su se ona i Nihad lahko sporazumijevali. Znao je on malo i engleski,a to je Karli bilo drago jer je znala da će ga u Torontu , kada ima podlogu,lakše naučiti.
Nihad nije bio ni svjestan koliko dobro zna njemački.U zanosu,dok su bili u zagrljaju, riječi su mu same klizile niz jezik.
“Karla, ich liebe dich.!” (Karla,volim te!)
“Liebe Karla,du bist mein Herz!” (Draga Karla,ti si moje srce.)
Gutala je njegove riječi. Od uzbuđenja je podrhtavala kao travka na vjetru.
“Ich werde dich heiraten” (Oženit ću te)-šaputao joj je na uho.
“Liebling, du bist mein Glück!” (Ljubavi,ti si moja sreća) -ispustila je riječi koje su, kao ptice, lebdjele iznad Elbe.
Tepali su jedno drugom toliko da, i da sunca nije bilo, zrak bi od njihovih riječi bio topao.
Oboje su se,reklo bi se,već na prvi pogled zaljubili.
Karli se sviđao Nihad,ali njegovo ime i prezime nije voljela.Predložila mu je da,prije njihovog vjenčanja, promijeni ime i prezime.
“ Ne dopada mi se prezime Mahmutović.Odvest ću te u matični ured gdje ćeš za dva sata dobiti prezime i ime koje će biti ljepše.Čim to završimo,odmah ćemo se vjenčati.”-govorila je.
“Uzet ću tvoje prezime na vjenčanju,bit ćemo oboje Wilson “-predlagao je Nihad.
“Što bih ostajala na svome prezimenu kad ti za samo 50 maraka možeš promijeniti ime i prezime.Uzet ćeš prezime Jones a ime Nik.Nihad i Nik ,slična su imena ?”
“Kad se vjenčamo , bit ćemo Karla i Nik Jones.”
Ispunio je njenu želju.
Mahmutović Nihad nestao je samo u jednom satu.Iz njega se izrodio čovjek koji je izgubio identitet,čovjek koji se počeo potpisivati Jones Nik i odazivati se na ime Nik ,a i na Joe ,kada su ga neki po prezimenu zvali.
U kanadskoj Ambasadi u njemačkom gradu Berlin,što je bilo oko 300 km od Hamburga,vjenčali su se Jones Nik i Wilson Karla.
Nik je odmah dobio stalnu Kanadsku vizu i sa Karlom se nastanio u Torontu ,u kući koju je ona naslijedila od rodbine.
U donjem dijelu kuće je bila ogromna prostorija za poslovni prostor.Nik to iskoristi te registrova i otvori autolimarsku radnju.
Karla je radila u velikom auto osiguranju pa je znala kada bi neko trebao ,posle udesa,popravljati ili mijenjati razbijene i polomljene limove auta.Napravila bi im obračun,poslala bi ih kod autolimara Nika Jonesa,te kad im on auto sredi da bude kao novo,onda Karla,tj.osiguranje njemu plati za njegov materijal i rad.
Nik je radio kvalitetno i predano.Svakim danom posla ,a i dolara,bilo je sve više.
Ubrzo je zaposlio i dva pomoćnika.Čulo se u radionici kako ga zovu da bi im pokazao koji dio mora da se mijenja a koji se može popegladi i zafarbati.
“Mister Nik, Bos Nik!-odjekivalo je radionicom .
Zanesen ljubavlju,poslom,novim kanadskim prijateljima,uživio se u svoj novi identitet do te mjere da je Bosnu i one koji u njoj misle o njemu,sasvim zaboravio.
Doduše,po dolasku u Kanadu,poslao im je pismo u kojem je kazao da je oženio Kanađanku i da će živjeti u Kanadi.Roditelji ,brat i sestra su mu slali pisma,ali,kako pošti Mahmutović Nihad nije bio poznat,pisma su im se vraćala.
Iscrpljeni ratom i brigom za sinom borcem, koji je u ratu ranjen, a i za sinom Nihadom kojemu se izgubio svaki trag,roditelji ne živješe dugo.
Nik i Karla su dobili dva sina.Starijem dadoše ime Deni,a mlađem Beni.
Vrijeme je prolazilo.
Sinovi su odrasli.
Kako im se u kući pričalo na njemačkom a i na engleskom,naučili su oba jezika.Majka im je kazala da je njihova baka bila Njemica ,a o Nikovom porijeklu nisu željeli da djeca ili bilo ko drugi zna.On je za sviju bio Nik Jones,već, uveliko, Kanađanin.
Nikova sestra Nihada se sretno udala u obližnje selo,u domaćinsku kuću.Suprug Mujo je bio električar.Radio je u preduzeću a i privatno te su dobro živjeli.Imali su dvije kćerke ,Mirsadu i Senadu.Obje su završile za profesorice njemačkog i engleskoj jezika.
Na popularnoj internetskoj mreži face book ,jedna od njih je upoznala Benija a Druga Denija.
Dopisivali su se a i viđali putem skypa.
Iako je to bilo samo na drugarskoj bazi,postajali su sve bliskiji .
Da internacionalni univerzitet,na kojem su predavale engleski,ne organizira posjetu Torontu,možda bi se ta djeca,dajdžići i tečične,ne dao Bog ,i zaljubili.
Mirsada i Senada su bile presretne kada su ih na Aerodromu Pirson u Torontu,dočekali “virtualni prijatelji” Deni i Beni.
Ostvario im se san da se upoznaju uživo.
Deni je nazvao mamu .Kazao je da su im došle fb prijateljice te ih želi pozvati na kahvu.
Pošto su one čule da je mama odobrila da dođu,pristale su da im budu gošće.
Pošto im je Karla skuhala kahvu,pozvala je i supruga iz radionice:
“Darling Nik,Joe come .The coffee is ready.Nik,take a break” (Ljubavi Nik,Joe dođi.Kahva je gotova.Napravi pauzu.)
Došao je. Na engleskom je kazao da se zove Nik i da je on otac njih dvojice .
Njih je zbunio njegov izgled te umjesto da kažu kako se zovu,one u jedan glas,na bosanskom jeziku rekoše:
“Zar može Kanađanin ovoliko ličiti na našeg dajdžu Esada .?”
Nisu smicale pogleda sa njega,a onda Mirsada se glasnu:
“Sliči i na našu mamu”,a Senada ga ljubazno ,na engleskom upita da li ga smiju slikati da pokažu majci i dajdži koliko sliče Kanađaninu.
Onda se on njima obratio na bosanskom jeziku što ih je i obradovalo,.a i iznenadilo.Pitao ih je čije su.Kada je saznao da su kćerke njegove sestre ,oborio je glavu.
Od njih je saznao i da roditelji već odavno nisu među živima.Kada su ,nakon sedam dana,vratile se u Bosnu,kazale su dajdži Esadu i majci :
“Dajdža Esade,Majko,pronašle smo vašega brata !”
Ne bi im vjerovale da sliku u mobilnom telefonu nisu pokazale.
“Hvala Bogu.Živ je naš brat Nihad”- govorili su.
Očekivali su da će Mirsada i Senada znati ispričati puno o Nihadu,ali one rekoše sve u jednoj rečenici:
“Nije Nihad više živ.To je sada čovjek koji je izgubio svoj identitet“
Suada Suljić Sokolović
Sjećanje na zavičaj (pjesma)
Sjećanje na zavičaj
stihove mi boji
hladne zore
ovdje lebdi dah
da će morski valovi
odnijeti sve u zaborav,
po malo me strah.
I ovdje sunce
pregazi oblake,
lepršave i mehke,
da bi se izborilo
za svoje mjesto,
ali tamo toplije sija,
ovdje studen mi
oko srca često.
Zavičaj se pamti
kao ljubav stara
mirišu mi dunje
iz djedovog ormara.
Ovdje vrijeme kao da stade.
Sanjam očev stari orah koji znade
grane,k’o balerina haljinu, da širi
i sunce da nagovori da mi namiguje,
dok ispod te haljine viri.
Ukradoše mi zavičaj,
daljine klete…
sjećanje na zavičaj
česte stihove isplete
pa neka svi koji ih čitaju,
svojih avlija,djedova,očeva,
dunja i oraha se sjete
neka se sjete svoje majke
i zavičaja ,ljepšeg
od svake čarobne bajke.
Da nam nikada
sjećanje ne postane prah
hladne zore
ovdje lebdi dah…
Suada Suljić Sokolović
Melbourne -Australija
Kad se budu vraćale laste (pjesma)
Bijah k’o cvijet
što ne znade
gdje treba
da raste.
Bijah u selenju,
kao što
sele se laste.
Bijah k’o beskućnik,
koji želi
imati adresu.
Sunce rasčeslja grane
mome putu
pokaza sjaj
i reče mi
da svoju sjenu pratim.
Kad krenuh,
mislih-brzo ću
da se vratim.
Odvede me sjena
preko polja,
preko stijena,
preko okeana,
do vrelih
australijskih dana.
Dođoh u zemlju
u kojoj svako
od nostalgije pati
i živi u čežnji
svom izvoru da se vrati.
I nebo postade umorno,
brojeći korake moje,
dok je kiša njihove
brisala sjene.
Svaka ruža
svjesna je svoga trna
i zna gdje treba
da raste
a ja neću biti
u svome vrtu
kad se budu
vraćale laste.
Suada Suljić Sokolović
Melbourne –Australia
XY
AUTOBIOGRAFSKA PJESMA
Suada Sokolović Suljić (desno)
Godine 1970. u Kiseljaku kod Tuzle
završila Osnovnu školu, 1973.
pri EUSC u Tuzli diplomirala
za trgovca, prodavača mješovite struke,
1976. pri Jugoslovenskom institutu
za novinarstvo, završila školu
za novinara, za Radio Beograd,
Radio Sarajevo i za razne novine
izvještaje, kritike i osvrte pisala,
a u Njemačkoj od 1992. do 1998.
gimnazije čistila,
čistila i prašinu brisala.
NOVA GODINA 1992. (u Hamburgu)
Gospodin Dabelstein
i gospođa Wiebke
cvijeće i novogodišnju
čestitku mi uručiše,
a ona u bezbroj boja
slila se.
Otvorih čestitku
(osam mjeseci sam
u Njemačkoj
pa nadam se
da već umijem
njihov tekst
da razumijem),
a ono novci
i potpisi svih
zaposlenih u pošti.
Kažu: „Novci
za moj novi
životni početak!“
Tako ne bih očekivala
ni od rođenog brata.
Znadoše oni
da dolazim iz rata.
Vide da vrijedno radim
trudim se, borim
djeci nešto da stvorim.
Znaju oni da
počeci su teški,
a meni trideset i sedma,
za početke
možda i kasno?
Zaplakah glasno
k'o dijete
kog je majka išibala
a susjedka
uzela u krilo (pod zaštitu)
i majku kritikovala.
Plačem od tuge
za izgubljenom
domovinom,
od razočarenja,
plačem
i nije me sram!
A znam nikada nisam
plakala tako histerično
tako glasno.
Plačem i od radosti
da 2.000 kilometara
od domovine daleko
razume i tješi me neko,
da ima u Nijemcima
toliko ljudskosti,
toliko topline!
(I oni su
preživljavali ratove
pa znaju
koja je to bol i muka.)
Žao im što plačem
svi u glas govore:
„Alles klar, Alles klar“
(sve je uredu, razumih ja).
Njihova ophođenja
prema meni
topla su i blaga
zato i voljom radim,
zato Njemačka mi draga.
I dok zbunjena
pred svima njima stojim
suznim očima
potpise na čestitci brojim:
Trideset!
Kao 1973. u Tuzli
sa završne mature!
Suze ne prestaju da cure.
A i ko ne bi plak'o
koga ne bi u srce taklo,
kad 2.000 kilometara
od domovine daleko
razumije te,
tješi i cijeni neko.
Rekla sam im
(koliko sam već
njmačkim jezikom znala)
nije potrebno
novce da mi daju,
njihovih 30 potpisa
za mene je bogatsvo,
njjihova toplina,
ljudskost i dobrota
snagu mi i vjeru
u život vraća.
To me za početak jača,
zato ne mogu
da se oslobodim plača,
nešto se u meni slomilo,
nešto puklo…
Srce mi jako tuklo
za Novu godinu 1992.
i zato s voljom i radim
i uporno se mučim
njemački jezik
dobro da naučim,
zato volim Njemačku
jer je to domovina
ovih dobrih ljudi
čiji mi pogled
osmijeh i riječi
opitimizam nudi.
Za uzvrat
kvalitet posla
sam im dala,
a i ova pjesma
svim zaposlenim
u pošti 67 u Volksdorfu
neka im znači HVALA.
(Na radnom mjestu u pošti 67 Volksdorf u
Hamburgu)
Autorica živi i radi u Melbourn, Australija.
Suada Sokolović Suljić: PUT U NEIZVJESNOST (poezija)
Urednik: Mustafa Smajlović
Izdavač: Grafoton HS, Sarajevo 2015.
—
Suada Sokolović Suljić
KAD SI STRANAC I U SVOJOJ I U TUĐOJ ZEMLJI
Naučiš se
živjeti
bilo gdje,
gdje te
život
odvede,
al’ često
primijetiš
da negdje
ostao je
dio tebe.
Osjetiš se
stranac
u svom
novom
svijetu
gdje te
život
neplanski
dovede,
ali misao
te muči
stranac
si i tamo
ako se
vratiš
svojoj
predratnoj
kući.
Kol’ko god
da si
darežljiv
i dobar
nisi im mio,
nisi onaj
što si
nekad bio,
ne vjeruju ti
ako kažeš
da ti
nedostaju,
da si
ovdje sjetan
a zavide
pri pomisli
da si ovdje
možda
sretan.
Pa znamo
stranac
si ovdje,
a stranac
i tamo
u svojoj
zemlji
od koje
sudbinski
putevi
odveli
te daleko.
Kad na
odmor
svojoj
zemlji
dođeš
gledaju te
k’o stranca,
kao da je
sad
došao
drugi
neko.
Gdje si,
ko si
tad se
pitaš,
da si
stranac
na licima
ljudi
ovdje
a i tamo
čitaš.
Pa tražiš
dio sebe
tamo,
a i ovdje
i ne znaš
gdje si
i ne znaš
ko si
kad
sudbinski
put
te nosi
ovdje
gdje si
stranac,
al’ srce
istinski
pati
što se
stranac
biva
i tamo
kad se
vrati.
SUADA SOKOLOVIĆ SULJIĆ
(Iz zbirke poezije NA KRILIMA VJETRA / 2015.)